Riječka spisateljica Vedrana Rudan ovoga se puta osvrće na način na koji čitatelji percipiraju njezine tekstove, i to u još jednoj novoj kolumni. Nakon što su brojni komentari na prethodnu kolumnu iščitani kao osobna ispovijest, Rudan progovara o granici između književnog izraza i privatnog života – i o potrebi da se autoru dopusti distanca. Kolumnu pročitajte u nastavku.
“Zašto me ne kužite?
Pisac piše o temi koja ga čačka ali ne znači da piše o sebi.
Tekst koji sam napisala jučer je o ljudima koji se bore s rakom napušteni od svih. To nije priča o meni. Čitav život pišem u ich formi i zaista me nervira kako se svaki moj redak doživljava kao prijenos uživo mog života.
Dragi ili drage moje, meni za ljubav, imajte odmak.
Čitam komentare i šizim. Ne žalite me, nisam oblivena suzama što napuštam ovo sranje od svijeta.
Ja sam ženska kojoj je pisanje strast, lupa tekst u mobitel u pauzi dok čita “Sovin huk” Patricije Highsmith.
Oko mene je vječna buka, mobitel zvoni ali ja se ne javljam, ni poruke prijatelja me ne zanimaju jer mi se ne dopisuje. Nikad nisam bila luda za gužvom i ljudima.
Jesam li ovim tekstom opet usrala?
Vjerojatno. Ako hoćete pravu istinu o meni, reći ću vam je. Volim igru, zajebanciju, jebeš otvaranje duše i jebeš istinu.
Uživajte drage moje i dragi moji koji mislite da znate tko sam. Ja to ne znam.
Ma znam, neki od vas će napisati, dosadna si, prestani srati na istu temu, kad ćeš krepati?
Nadam se poslije vas, gospodo. Moji doktori su fantastični.”
