I izolacije pulske bolnice poslao je javnosti emotivno pismo
Poznati umaški vinar Moreno Coronica proživljava teške dane. Možda i najteže u životu. On, njegova supruga i majka zaraženi su koronavirusom. Zbog pandemije od koje u susjednoj Italiji dnevno umire više stotina ljudi, već su nekoliko dana hospitalizirani u pulskoj općoj bolnici. No, zlokobna bolest nije ono što tišti prestižnog vinara sa sjevera Istre, piše Glas Istre.
Coronica je, naime, 7. ožujka sahranio voljenog oca. Na tom posljednjem ispraćaju Ottaviana Coronice, na mjesnom groblju u Lovrečici, prisustvovao je neuobičajeno velik broj ljudi što, uzet ćemo si slobodu i zaključiti na svoju ruku, dovoljno govori o tome koliko je, baš poput svojeg sina, bio omiljen i cijenjen.
Pokojnika je ispratila i nekolicina članova obitelji iz Italije.
Odonuda, s mjesta gdje je ispraćen život, buknula je, međutim, zaraza te se ubrzo prenijela na određen broj ljudi, zbog čega se svi koji su nazočili pogrebu moraju, po uputama epidemioloških službi, javiti svojim obiteljskim liječnicima i ostati u kućnoj samoizolaciji.
Iako tada mjere Stožera za civilnu zaštitu o zabrani okupljanja još uvijek nisu bile stupile na snagu, Coronica osjeća grižnju savjesti.
Tišti ga osjećaj odgovornosti. Koliko je potresen nizom nemilih događaja koji su mu se dogodili u kratkom periodu, govori i činjenica da nam se jučer javio telefonskim putem, snuždeno, no istovremeno i odlučno, te zamolio da u našem listu objavimo njegovo pismo, ganutljiv tekst kojim se obraća svima koji su okupili na posljednjem ispraćaju njegova oca, piše Glas Istre.
Snažna bol koja ga obavija može se tek donekle iščitati u boji njegova glasa. Bio je to razgovor s osobom koja trenutno osjeća više nego što može podnijeti, više no što stane u prsni koš.
Želju smo obećali ispuniti, a s vinarom smo se pozdravili onako kako i priliči, s „Kuraja!“. Sve i da smo to htjeli, dirljivo pismo Morena Coronice ne bismo prenijeli nikako drugačije nego u njegovom izvornom, integralnom obliku:
„Prvi dan da mi je nešto bolje i da nada u oporavak mene i mojih bliskih, moje drage mame i moje voljene supruge raste. Osjetili smo da se to ne događa uvijek drugima, susjedima ili nepoznatima, kao sto to obično mislimo…
Bol gubitka mog oca Ottaviana nije i neće sigurno još dugo proći, a o njemu kao mužu, ocu, nonotu, prijatelju i prije svega čovjeku neću govoriti, ne treba. Sve ste rekli vi, naši obiteljski bliski znanci, kolege vinari, poslovni partneri, svi vi koji ste ga ispratili na posljednji počinak.
Druga bol
I tu se pojavila druga bol, tuga ništa slabija, bol koja mi razjeda dušu i sigurno ne da da se misleno posvetim oporavku i zbog koje će mi trebati puno, puno vremena, ako se ikada uspijem oporaviti i zaboraviti je.
To je bol za sve Vas koji osjećate posljedice, nije bitno kakve, zbog posljednjeg poklona na groblju Ottavianu, zbog čaše “onega dobrega” našeg istarskog vina s kojim smo vas željeli opustiti i ispuniti njegovu posljednju želju – otići uz kapljicu vina, a ne suza…
Želim vam da vas što prije prođe vaša velika mora i da je uspijete čim prije zaboraviti.
Zahvala
Iskreno zahvaljujem svima koji nas u ovim teškim momentima za moju familiju podržavate, koji uz svoju brigu nalazite riječi utjehe i nudite svoju pomoć nama u Puli i našim kćerkama koje su ostale u isto tako neizvjesnom iščekivanju ishoda bolesti njihovih roditelja, iako su, Bogu hvala, ostale pošteđene zarazom.
Zahvaljujem medicinskom osoblju koje nam pruža ono sto medicina ima, ali i za toplu ljudsku riječ prema svima koji smo tu.
Vjerujte, nismo ništa namjernog učinili da dospijemo u ovu situaciju koju nikome ne želim. Dopuštam da su nam osjećaji možda malo nadvladali oprez…
Jednom, kada sve ovo ludilo prođe, a mora, kada koliko toliko počnemo opet normalno živjeti i mislit, možda s poukom ovoga što smo prolazili postanemo bolji, socijalno osjetljiviji, bliži drugi drugom, manje pohlepni i obijesni, jednom riječju – Ljudi!
Hvala još jednom svima!
Da ste svi zdravi i veseli.
Vaš gordi Istrijan i vinogradar, vinar, “amante della terra nostra rossa del Buiese”,
Vaš Moreno Coronica“, napisao je u svom emotivnom obraćanju.
