Ivan je otišao u Njemačku i vratio se, no nije mu nimalo žao zbog pokušaja i ne smatra to neuspjehom
Madi Đakovčanin Ivan Babić, koji već dulje od desetljeća živi u Zagrebu, lani je bio među tisućama Hrvata koji su za boljim životom otišli u Njemačku. Međutim, ove je godine među stotinama onih koji su se vratili.
“Vratio sam se prije nego što sam mislio, ali i ne znam nikoga tko je otišao s mišlju da se ne vrati. Ljudi planiraju ostati nekoliko godina, možda i pet, nakon čega se može računati na njemačku mirovinu, zaraditi nešto novca, kupiti auto, zatvoriti kredit ili riješiti neke druge financijske probleme i nastaviti normalan život”, rekao je za Večernji list Ivan koji je lani u lipnju radno mjesto u zagrebačkom fast foodu zamijenio hotelskom kuhinjom u turistički razvikanom Schwarzwaldu.
Nije zvučalo loše, uz manju nadoknadu u hotelu se i spava i jede, vlasnik je iz Alžira, među desetak zaposlenih polovica je iz Hrvatske, a plaća će biti otprilike dvostruko veća nego u Hrvatskoj. U Zagrebu je bio podstanar, s plaćom od 5000 kuna.
“Ne žalim što sam pokušao. Svašta sam vidio i naučio. Radio sam u kuhinji, trebao sam biti pomoćni kuhar, ali vrlo brzo počeo sam samostalno kuhati. Radio sam u prijepodnevnoj ili poslijepodnevnoj smjeni, dva dana u tjednu bio sam slobodan, a nakon šest mjeseci imao sam pravo i na godišnji odmor. Moglo se uštedjeti i ne mogu se požaliti na radne uvjete. Čak i kad su počeli problemi u hotelu, koji je na kraju otišao u stečaj, mi radnici to nismo osjetili. Plaća je nastavila redovito stizati, a hotel normalno raditi”, kaže Ivan i nastavlja:
“Ali, bili smo usred šume, tri kilometra od prvog manjeg naselja, i osjećao sam se nekako odsječen od svega, a budući da sam se družio s našim ljudima, nisam napredovao ni u njemačkom. Da sam u tih 11 mjeseci naučio njemački, možda se još ne bih vratio. Vjerojatno bih potražio stan, bolji posao… Za razliku od Hrvatske, ondje ima više mogućnosti. Tko želi zaraditi, može raditi i nekoliko poslova. Recimo, za 20 sati rada tjedno u Mc’Donaldsu dobije se 450 eura. Uz osnovnu plaću, to je lijep prihod, ali takvo što je meni, daleko od svega i bez automobila, bilo neizvedivo.”
Ipak, uspio je uštedjeti nešto novca pa je po povratku u Zagreb otvorio kafić nedaleko od zagrebačkog Autobusnog kolodvora. Ivan ne smatra da je sramota otići u inozemstvo radi boljeg života, a još manje je sramota vratiti se.
Vijesti.hr
