Riječ je o sastancima na kojima ljudi uz kavu, čaj i kolač jednom mjesečno razgovaraju o smrti. Cilj je da se sudionici što bolje upoznaju s neizbježnim krajem života i svemu što uz njega ide, na najmanje stresan način
„Death cafe u Engleskoj, Totentanz Cafe u Njemačkoj, cafe Mortel u Francuskoj… Nazive na sva tri jezika povezuju isti pojmovi, kafić i smrt, koja u njemačkoj varijanti čak i pleše. Na njemačkom zvuči crnohumorno, na francuskom poetično, na engleskom uglađeno… Razmišljale smo kako to prevesti na hrvatski. Konzultirale smo se s prijateljima filozofima, piscima i lingvistima i napokon odlučile za naziv “Uz kavu o smrti”, priča Karmen Lončarek, profesorica na riječkom Medicinskom fakultetu i pročelnica Zavoda za palijativnu medicinu KBC-a Rijeka, koja je jedna od pokretača građanske inicijative “kafića smrti”, piše Luka Benčić za Jutarnji list.
Nije ovdje riječ o kafeu kao fizičkom prostoru, priča Lončarek, nego o konceptu, “društvenoj franšizi”. Riječ je o sastancima na kojima ljudi uz kavu, čaj i kolač jednom mjesečno razgovaraju o smrti. Cilj je da se sudionici što bolje upoznaju s neizbježnim krajem života i svemu što uz njega ide, na najmanje stresan način.
Trebaju im mnoge struke
Pokretač ideje je švicarski sociolog i antropolog Bernard Crettaz koji je prvi “cafe Mortel” organizirao 2004. godine, a koncept se otada proširio na tridesetak zemalja i više kontinenata, počevši s Francuskom i Engleskom, te do današnjeg dana postao vrlo popularan. Sada ga u Hrvatsku “uvoze” liječnica Lončarek i njezina ekipa, kao svojevrsni “spin off” serije tribina organiziranih na temu palijativne skrbi.
– Mjesto na kojem se odvijaju ti susreti može biti bilo koji javni prostor u kojem se postiže određena privatnost, kao što je knjižnica, privatna kuća ili, uistinu, neki kafić. Antropolog Crettaz je sa susretima počeo u vlastitoj kući. Koncept “uz kavu o smrti” ima vrlo malo veze s medicinom, ali ima mnogo s kulturnim i civilizacijskim horizontom unutar kojega se umiranje događa. Umiranje je dio naše kulture, od posebnog načina odijevanja, posebnih običaja, određenih obreda i svečanosti, grobljanske arhitekture… Smrt nema samo tu “jezivu” dimenziju.
Ona duboko prožima našu kulturu, a takozvana kultura umiranja dio je suvremene građanske kulture – govori Lončarek. Obično se, pojašnjava, sastaje manja grupa, otprilike dvanaest osoba. Pravilo je da se poslužuje topli napitak i kolač da bi se, kako ističe, smanjio stres i postigao “domaći” ugođaj. Susret usmjerava moderator, piše Jutarnji list.
To je osoba koja je, na neki način, stručna za područje umiranja. Poželjno je da to bude antropolog, no moderatori mogu biti stručnjaci bilo koje struke koja se tiče umiranja. Iz zdravstva, recimo, liječnici i medicinske sestre, potom socijalni radnici, osobe koje rade u domovima umirovljenika, pravnici koji se, primjerice, bave sastavljanjem oporuka, povjesničari umjetnosti koji se bave grobljanskom umjetnošću, uglavnom ljudi koji mogu ponuditi poticaj za razgovor i potom odgovarati na pitanja sudionika, pomoći im da razriješe svoje strahove i tjeskobe u vezi smrti – objašnjava pokretačica hrvatske franšize koncepta “kafića smrt”.
Na temu smrti održane su već četiri tribine, predstoje još dvije, a “Uz kavu o smrti” kreće sredinom studenoga u jednom kafiću u središtu Rijeke. Lokaciju je odabrala Vedrana Rudan, riječka spisateljica koja piše blog “Kako umrijeti bez stresa” i u projekt je uključena od samih početaka.
Ciljna skupina? Svi koji će umrijeti
Ciljana skupina su svi ljudi kojima je jasno da su smrtna bića. Obično nas na razmišljanja o vlastitoj smrti potakne neki događaj iz bliže okoline, bilo da nam je umro neki drag prijatelj, bilo da nam se razbolio član obitelji… Kada očekujemo nečiju smrt, ili je ona iza nas pa žalujemo, ili je naprosto čovjek došao u visoku životnu dob kada mu se smrt bliži. Koncept nije ograničen na nečiju dob, nego isključivo na nečije interese i unutarnju potrebu da sazna više o stvarima vezanima uz smrt – nastavlja dr. Karmen Lončarek, ističući da se, biološki, osjećaj vlastite smrtnosti počinje razvijati oko 24. ili 25. godine života.
Do te dobi mi imamo iskustvo smrtnosti na razini vrste. Ljudi se u toj dobi osjećaju besmrtnima pa su mnogo skloniji avanturizmu i rizicima nego u kasnijoj dobi. Tek iza 25. godine razvija se spoznaja o vlastitoj smrtnosti na razini osobnog poimanja. Mladi čovjek se zaljubljuje, razmišlja o djeci, karijeri, samoostvarenju… Tek kada postigne određene životne ciljeve, onda mu se na horizontu pojavi ideja smrti – kaže naša sugovornica. Napominje da nema određenog pravila kada se priključiti konceptu “Uz kavu o smrti”, nego jednostavno treba slušati unutarnju potrebu.
Pa i članovi našeg tima su od tridesetih do sedamdesetih godina. Iskustva s naših tribina pokazuju da imamo osobe najrazličitijih dobi. Imamo i tinejdžera koji dolaze iz radoznalosti. Napokon, zašto radoznalost ne bi bila motiv da se netko priključi “kafenisanju” o smrti? Dolaze nam i sredovječni, i stariji… Nedavno smo na tribini imali gospođu od 86 godina koja je u sjajnoj kondiciji i očito je pred njom još više godina dobroga života – ističe Lončarek. Zasada tek pripremaju građanstvo na tu ideju.
– Na tribinama smo već najavili da ćemo organizirati razgovore uz kavu o smrti. Ti razgovori održavat će se otprilike jednom mjesečno – najavljuje dr. Lončarek. Poanta je, kako objašnjava Lončarek, pokušati naučiti što sve čovjek može urediti u vezi sa svojim umiranjem a da ono bude što manje neugodno.
Kavu si svi plaćaju sami
Od toga kako se riješiti bolova preko toga kako urediti svoje zemaljske poslove, urediti tko će nas zastupati ako budemo bez svijesti i ne budemo mogli iskazivati vlastitu volju, do toga u kojoj odjeći želimo da nas pokopaju. Na jednoj tribini imali smo razgovor i o tome. Žene od četrdesetak i pedesetak godina govorile su kako su si pripremile odjeću za ukop. Kako vidite, nema čvrstoga pravila kada se o takvim stvarima počinje razmišljati – govori Lončarek. Nosilac cijele inicijative je, kaže, Katedra za društvene znanosti Medicinskog fakulteta u Rijeci i Centar za palijativnu skrb Fakulteta zdravstvenih studija. Glavne osobe su Gordana Šimunković i Maja Miloš s katedre, koje su tehnički organizatori cijelog ciklusa tribina. Vedrana Rudan govorila je na četvrtoj od ukupno šest tribina. Dr. Karmen Lončarek, koja za sebe kaže da je jedan od organizatora, bit će moderator na prvom događaju “Uz kavu o smrti”.
Na pitanje hoće li se, nakon Rijeke, “kafić” proširiti i na druge gradove, Lončarek odgovara da je koncept zapravo vrlo jednostavan te ga je lako transplantirati.
– Skupite ljude, oni si sami plate kavu i kolač i dovedete jednu osobu koja će odgovarati na pitanja koja ih zanimaju. Obično to bude jedno kratko izlaganje, recimo javni bilježnik govori o oporuci, ili o imenovanju osobe od povjerenja, kako to predviđa Obiteljski zakon. Onda se omogući ljudima da postavljaju pitanja i to traje ukupno oko dva sata. Dovoljno je da jednom sudjelujete u takvom kafiću pa da ga možete negdje drugdje prenijeti. Organizacijski je to vrlo jednostavno – objašnjava profesorica Karmen Lončarek. Po specijalizaciji oftalmolog, bavi se profesionalno palijativnom skrbi već sedam godina.
– Radim to bez ikakve nelagode. To mi je posao – ističe Lončarek. U palijativu je, kaže, ušla na temelju dogovora između bivšeg ravnatelja KBC-a Hermana Hallera i riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, piše Jutarnji list.
Pitam sugovornicu što znači pravo na smrt.
– Ljudi obično misle da je riječ o eutanaziji. Međutim, mi govorimo o distanaziji, dakle o tome da se ljude na kraju života poštedi nepotrebne patnje i okrutnog produljivanja muke. Vrlo često se pod naslovom borbe za život čovjeku samo produljuju muke pa se, recimo, čovjeka koji ima proširenu malignu bolest reanimira, iako je to protiv pravila struke. Njemu, ako ga se i reanimira, ne može biti bolje. O tome govore preporuke europskog i svjetskog udruženja anesteziologa, kada se nekoga ne oživljava, već mu se omogućava da umre.
Ako je pružena dobra palijativna skrb, pacijent ne traži da umre. Eutanazija je samo znak neuspjeha sustava palijative. Ako se pacijentu osigura dobra kvaliteta života i ublaže mu se bolovi, on ne traži eutanaziju – napominje Karmen Lončarek. Ističe da se u svojoj praksi, među više od 1500 pacijenata, nije susrela sa zahtjevom da se nekome pomogne umrijeti.
Palijativna sedacija
– Znali su zapomagati da žele umrijeti jer ih užasno boli. Kada bismo im riješili bolove, oni su željeli živjeti. Zašto bi netko želio smrt? Ili je vrsta skrbi neadekvatna, ili bolesnik ima kliničku depresiju. U potonjem slučaju treba mu dati antidepresive. Ako su bolovi tako strašni da ih se više ne može ublažavati, postoji nešto što se zove palijativna sedacija. Čovjeku se daje lijek od kojega spava i bude budan sat ili dva na dan, već koliko je njegova želja, da može primiti posjete. Nakon toga ga se opet uspava – kaže. Pitam je može li se nešto sažeto i kratko poručiti ljudima koji krenu razmišljati o svojoj smrti ili smrti bliske osobe.
– Prvo, svi smo smrtna bića. Drugo, razgovarajte o tome s nekim tko vam je blizak. Mi neprestano pokušavamo pronaći nekakva individualna rješenja za umiranje i skrb o umirućima, no to je zadatak za cijelo društvo. Iako mi umiremo kao pojedinci, naše umiranje se događa u okviru naše socijalne zajednice. Uvijek umiremo nekome. Nitko ne bi smio umrijeti sam, to je na prvome mjestu. Zato ne smijemo bježati od onih koji umiru. Ako netko umire, uvijek bi uz njega moralo biti više od jedne osobe. Članovi obitelji koji su to iskusili kažu da nema goreg osjećaja nego biti sam u kući kada netko umire. Zato savjetujemo: “Pozovite nekoga, pozovite susjedu, rođaka”. Samo da čovjek ne bude sam. Smrt je prije svega socijalni događaj, više nego biološki.
To je izlazak čovjeka iz zajednice ljudi, kao što je rođenje socijalni događaj u kojem društvo prima k sebi novoga člana. Umiranje je jako kompleksna zadaća i s tim u vezi treba imati mnoga znanja i vještine koje smo zaboravili jer se smrt više ne događa samo u obitelji. Više ne znamo, primjerice, prepoznati kada se smrt približava. Kako čovjek umire, njegova snaga i mogućnosti su sve slabije, a potrebe sve veće. Umirući čovjek ima širok spektar potreba, od psiholoških, fizičkih, preko duhovnih i socijalnih, do pravnih i praktičnih. Ima dobrih smrti, a ima i užasnih smrti. Smrti u bolovima, smrti praćenih sukobima, osjećajem krivnje, smrti u neimaštini, u osami. Imate i dobre smrti, gdje su sve vaše potrebe podmirene, a jedina vam je briga kako ćete umrijeti. Ostaje vam samo lagana sjeta što odlazite s ovoga svijeta – naglašava riječka liječnica i profesorica za Jutarni list.
