“Pas nikako ne bi smio biti pušten sa povodca, bez nadzora, čak ni u svojem vinogradu ukoliko isti nije ograđen”, izjavila je doktorica veterinarske medicine Marina Habazin
Istarska policija kazneno će, zbog dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom, prijaviti vlasnika psa rotvajlera koji je u subotu u vinogradu kod Potpićna napao i teže ozlijedio 37-godišnju ženu, a lakše njezinog 6-godišnjeg sina.
Potvrdila je to u utorak Hini glasnogovornica PU istarske Nataša Vitasović.
Napad se dogodio u subotu oko 11,30 sati u mjestu Zajci kod Potpićna, kada je rotvajler u vlasništvu 64-godišnjaka izgrizao majku i dijete.
Majka se s djetetom nalazila u vinogradu, kada je do njih iz susjednog vinograda dotrčao pas i ugrizao dijete po nogama. Žena je pokušala odvojiti dijete od psa, no rotvajler je tada napao i nju te ju više puta ugrizao za nogu.
Oboje su prevezeni u riječku bolnicu, gdje je utvrđeno da je dijete lakše ozlijeđeno, a žena teže te se nakon operativnog zahvata oporavlja u bolnici. Njezin sin je na kućnoj njezi.
Mišljenje doktorice veterinarske medicine
Za komentar o cijelom slučaju upitali smo diplomiranu doktoricu veterinarske medicine Marinu Habazin koja je vlasnike pasa savjetovala kako spriječiti ovakve situacije.
“Pas nikako ne bi smio biti pušten sa povodca, bez nadzora, čak ni u svojem vinogradu ukoliko isti nije ograđen. Ne znam koliko je pas star, je li poznat od prije majci i djetetu, ako je kako su se oni ponašali prema njemu. Ja sam vlasnik plašljivog psa i znam koliko je važan prvi susret i način pristupa nepoznate osobe psu, a i koliko pas dugo pamti ako mu se osoba ne svidi odmah (pogotovo koliko dugo može ostati nepovjerljiv prema istoj osobi)”, izjavila je Habazin.
“Postoje načini kako spriječiti psa od napada na drugog psa ili osobu, a to je pravilna socijalizacija, dresura i bavljenje sa psom, ukoliko se radi o psu koji pokazuje znakove da bi mogao napasti, ne ga dovesti u situaciju gdje bi mogao to napraviti. Ne znam jeste li ikada doživjeli da u šetnji sa psom prilazite vlasniku koji navlači psa na povodcu i dere se prema vama i vašem psu “Je li to ženka?!”. Svaki vlasnik pasa mora biti svjestan kakav je njihov pas, svaki pas je individua za sebe, svaki ima svoj karakter i način ponašanja. Najmiroljubivijem psu na svijetu ako se dogodi nešto što mu nije po volji postoji mogućnost da će napasti ili ugristi. Naravno ovisi i kako se pas osjeća u tom trenutku, ukoliko je ugrožen ili u strahu svaki pas će napasti u obrani”, dodaje.
Pošto su psa iz spomenutog incidenta odlučili eutanizirati, upitali smo veterinarku iz naše priče misli li da je to pravilna odluka.
“Vjerujem da odluku o eutanaziji kolege nisu donijele bez razloga. U Hrvatskoj postoji pravilnik o opasnim psima u kojemu su opisane određene mjere sankcije i ponašanja, ako dođe do slučaja napada psa na čovjeka ili napada na drugog psa. Eutanazija je, barem po meni zadnja opcija, pogotovo u ovom slučaju gdje pas nije lutalica nepoznatog cjepnog statusa. Nije mi poznato koliko je pas star, ali po samom opisu lakših ozljeda smatram da pas nije krvoločan, jer rotvajler ima dovoljno jake čeljusti da nanese puno ozbiljnije ozljede, da želi. Dresura definitivno dolazi u obzir, ali pod stručnim vodstvom i bez agresije prema psu”, smatra veterinarka Habazin.
Na pitanje znaju li vlasnici pasa kada udome psa (a da nije štene) kakvi su bili njegovi uvjeti života ranije i koliko to utječe na njihovu odluku da ga udome, Habazin smatra da to ovisi od slučaja do slučaja.
“Pas se može na više načina: ciljano otići u neku udrugu i odabrati psa koji nam se u tom trenutku najviše svidi, pokupiti lutalicu sa ceste, odvesti do veterinara i shvatiti da nema mikročip, ili kao ja naći štene koje se prehranjuje na smeću. Postoje i one druge vrste udomljavanja kada se ljudi sele u manje stanove, ili vlasnik umre (bilo radi kasne životne dobi ili nesretnog slučaja) pa se traži netko da udomi psa. Ili ono još najgore od svega, u azilu se pojavi gravidna ženka i okoti mlade tamo. U takvim slučajevima se zna sve, a u drugima ništa. Neki ljudi kada čuju “tragičnu” priču nekoga psa (bilo malo preuveličanu ili istinitu) donesu odluku da spase toga psa, svi imamo tu stranu kada se sažalimo nad tužnom sudbinom. Drugim ljudima nije potrebna “priča” psa, dovoljno je da vide nekoliko sati ili dana da luta i žica hranu kako bi mu pružili dom”, iskustvo je veterinarke.
Istu smo priupitali zna li za slučaj nekog manjeg psa da je napao ljude, pošto se vlasnici većih pasa uvijek bune da se na primjer, pasminu rotvajlera uvijek proziva, a neki su mirni i uopće ne pokazuje znakove krvoločnosti.
“Znam puno sličnih, a opet različitih primjera. Ja ne volim baš spremati pse u neke skupine, po meni svaki pas je individua za sebe, svaki ima svoj karakter. Pasmine kao pasmine su ljudska izmišljotina, ljudi drugačije gledaju pse zbog veličine ili izgleda, neke pasmine izgledaju zastrašujuće i oštro, a zapravo ovisi kako se pas odgoji i kako se sa njime postupa. Znam primjere gdje su najmiroljubivije pasmine napravile strašne stvari i obrnuto, gdje pripadnik “opasne pasmine” spava u krevetu sa vlasnikom i boji se maltezera. Nedavno je moja prijateljica (vlasnica njemačke doge) doživjela zanimljivo iskustvo u psećem parku. Pas je mlad, ima godinu i 3 mjeseca, i 65 kg. Nešto je ‘šnjofkala’ okolo i dotrčao je pripadnik “male pasmine” i napao je, ugrizao je za uho tako da ju je raskrvario (njemačku dogu), na što je ona poskočila u zrak, stresla sa glavom (“mali” pas je odletio) i kada je ponovno nasrnuo na nju digla prednju šapu kao da će ga potapšati po glavi. Na to je vlasnica “male” pasmine napravila cijelu frku i strku i počela se derati kako je doga skoro pojela njenog psa. Sve ovisi od vlasnika do vlasnika, ona se osjetila ugroženo od “velikog” psa, a zapravo je mali pas sve započeo i bio agresivan.
“S druge strane postoje slučajevi gdje male pasmine pasa “teroriziraju” vlasnike doma, grizu ih, reže na njih i napadaju čim nije po njihovom, a vlasnici ih se na jedan način boje (npr. pas počne režati ili gristi u trenutku češljanja ili kupanja). Sve zapravo ovisi kako se vlasnici ponašaju prema psima. Da malo ipak generaliziram, male pasmine su “agresivnije” od velikih, tako barem kažu, ali opet sve je individualno, većina velikih pasa uopće nije svijesna svoje veličine, a maleni nekad ipak pokazuju “kompleks manje vrijednosti” ili jednostavno smatraju da moraju dokazati veličinu jer mali broj ljudi prilazi malim psima sa strahopoštovanjem koje pokazuju kada prilaze velikoj pasmini pasa. Naravno to je samo moje mišljenje”, za kraj nam je rekla Habazin.
Kristina Trupeljak
