Eurovizija je stvorena da okupi Europu, ali njezina povijest glasovanja pokazuje da bi srodnost i rivalstvo mogli biti važniji od melodije
Od 1956. Eurosong je međunarodni arbitar glazbenih talenata – lansirajući zvijezde od Celine Dion (1988., Švicarska) do Abbe (1974., Švedska), Nette (2018., Izrael) do Maneskina (2021., Italija).
Proces natjecanja u kojem svaka nacija sudionica izlaže jednu pjesmu i glasuje za druge, učinio je natjecanje ranjivim na kritike. Zemlje ne mogu glasati same za sebe, ali mogu glasati za pjesme koje predlože države koje smatraju “prijateljima”, bilo zbog geografske blizine ili kulturnih, političkih ili povijesnih sličnosti, piše BBC.
Organizatori Eurosonga uvijek su tvrdili da je natjecanje apolitično. I poduzeli su korake kako bi pokušali minimizirati percipiranu pristranost u prošlosti – strukturirajući natjecanje tako da se samo određeni broj susjednih zemalja može natjecati u istom polufinalu, te stoga imati glasovanje iste večeri, na primjer.
Ali, koliko je to bilo uspješno? Koliku je ulogu imala pristranost u prošlim odlukama o glasovanju? Hoće li nedavna promjena pravila – da u polufinalu glasa publika, a ne suci – poboljšati ili pogoršati situaciju? I, najvažnije od svega, je li doista moguće reći da je Eurovizija uistinu odvojena od politike?
“Glazba govori preko granica i jezika – stoga je inherentno politička”, kaže Helen Julia Minors, voditeljica Umjetničke škole na Sveučilištu York St. John i autorica nedavnog članka o promjenama glasovanja na Euroviziji.
Promjena pravila
Ističe da je izvorna misija Eurovizije, okupiti europske zemlje nakon što su razdvojene ratom, također politička. “Da bi se uspostavilo natjecanje koje će okupiti zemlje i ljude da dijele kulturu i slave kulturu, uvijek će biti prisutan politički sadržaj”, kaže ona. “Iako djela ne mogu biti politička, u smislu obraćanja određenom političkom mišljenju ili stranci, pjesme mogu biti reprezentativne za aktualna politička, kulturološka pitanja.”
Brojni su primjeri pjesama koje su ujedno i političke poruke. Na primjer, 1975., prve godine sudjelovanja Turske, Grčka se povukla u znak prosvjeda. Sljedeće godine, Grčka je odabrala pjesmu “Panaghia Mou (Moja domovina)”, napisanu o turskoj invaziji na Cipar.
Eurovizija ne prikazuje samo politiku koja se odvija između zemalja: proces odlučivanja koja će se pjesma izvesti je dio politike svake zemlje. Jedan primjer je Švicarska, koja svake godine mora odlučiti koju će od svojih jezičnih i kulturnih tradicija – njemačku, talijansku ili francusku – privilegirati svojim ulaskom.
“Eurovizija je legendarna kao arena za namještanje diplomatskih rezultata, izbacivanje etničkih nezadovoljstava, mamljenje nacionalnih suparnika i potkopavanje vlada”, napisao je 2005. jedan britanski kolumnist.
Čak je i pitanje koje zemlje sudjeluju – i kojima je dopušteno sudjelovati – pokazalo koliko je nerealno da natjecanje tvrdi da je iznad politike. Nedavno, 2021., Rusiji je zabranjeno sudjelovanje u natjecanju nakon invazije na Ukrajinu. Ukrajina je, naravno, na kraju pobijedila na natjecanju te godine.
Ali što je sa samim glasovanjem? Je li vjerojatnije da će određene zemlje ili “blokovi” zemalja glasovati za – i protiv – jedne za druge nego za druge?
Dugo se sumnjalo, a neka istraživanja sada potvrđuju te sumnje. Jedno je istraživanje, na primjer, analiziralo povijest glasovanja zemalja sudionica kako bi se vidjelo da li određene zemlje ili parovi zemalja pokazuju preferencije. „Koluzivni parovi” – zemlje koje su imale tendenciju glasati jedna za drugu uključivale su Grčku i Cipar, Francusku i Njemačku, Ujedinjeno Kraljevstvo i Irsku, Švedsku i Finsku – i, prije 2016., Ukrajinu i Rusija.
‘Koluzivni parovi’
“Uz 60 godina podataka, rezultati podupiru hipotezu o regionalnom dosluhu i pristranostima koje proizlaze iz blizine, kulture i drugih nebitnih čimbenika u vezi s glazbom… koji jedini ima za cilj utjecati na ocjenu natjecanja”, pišu autori sa Floride.
Slično tome, drugi dokument iz 2020. pronašao je “jake i ponavljajuće obrasce međusobne razmjene bodova između susjednih zemalja”. Nacije koje imaju najbolje rezultate, otkrili su istraživači, obično su one s najviše veza – bilo jezičnih, etničkih, povijesnih ili geografskih – s drugim nacijama. I dok je to vrijedilo tijekom cijele povijesti Eurovizije, zemlje su posljednjih godina više širile svoje mreže (i ubirale plodove rezultirajuće pristranosti). Drugi rad objavljen 2018. imao je slične nalaze.
Za natjecanje 2023. promjena pravila znači da će u polufinalu glasovati samo javnost, a ne stručni suci, što je još jedna nedavna promjena procedure. Pitanje je hoće li to učiniti takvu pristranost vidljivijom ili manje? Naposljetku, suci su odabrani da daju objektivne ocjene kvalitete pjesme.
Ipak, kaže Minors, važno je prepoznati da je ovo globalno glasovanje, što znači da se mogu izjasniti i članovi publike koji nisu iz jedne od zemalja sudionica.
“Organizatori, donoseći odluku o promjeni sustava glasovanja, pokušavaju osigurati da svi članovi publike, odakle god bili, mogu osjetiti i mogu biti uključeni. To je inkluzivnije”, kaže ona. “Ali to znači da su kriteriji za natječaj manje vodeće načelo.” U nekim aspektima, to bi moglo značiti više politizacije; ako je većina publike anglofona, na primjer, veća je vjerojatnost da će glasati za engleske pjesme.
S druge strane, kaže ona, to znači da – barem u polufinalu – javno glasovanje znači da postoji manji rizik da se zemlje “dogovore” u glasovanju. “Nova struktura glasovanja vjerojatno će smanjiti rizik od bilo kakve političke pristranosti i prijeći na glasovanje o popularnosti”, kaže ona.
Ipak, kaže Minors, pitanja politike i nacionalnog identiteta ugrađena su u Euroviziju bez obzira na sve – a to nije nužno loše.
“Rasprave oko ovih pitanja dio su zabave, kulturnog iskustva i intelektualnog angažmana i radosti cijele stvari”, kaže ona. I, ističe ona, to ne naglašava samo razlike među narodima. “Može okupiti ljude i potaknuti razmjenu glazbe, tekstova, poezije, dizajna scene, dizajna svjetla i kulturne baštine”, kaže ona, pokazujući vizualne razglednice od 360 stupnjeva u polufinalu koje su pokazale sličnosti između Ujedinjenog Kraljevstva , Ukrajine i zemlje koja nastupa.
Drugim riječima, čak i uz sve svoje inherentne pristranosti, Eurovizija doista može ujediniti ljude… baš kao što su njezini organizatori izvorno obećali, piše Net.hr.