Priča o nastanku dugometražnog prvijenca Svebora Mihaela Jelića budućim filmašima šalje važnu poruku
“Zagrebački ekvinocij” generacijski je film o noćnom životu mladih u Zagrebu. Prati tri priče grupe prijatelja koji pokušavaju organizirati tulum. Tijekom razgovora u kafiću podijele se zaduženja: Luna i Blagi će nabaviti travu, Kači i Mrva će donijeti cugu, a Maša i Lena će pospremiti stan. Jednostavan plan pretvorit će se u nezaboravnu noć višestrukih zapleta.
Zanimljivo je da je film sniman bez budžeta, odnosno skupio je 9199 kuna Indiegogo kampanjom, a filmska ekipa i glumci redom su studenti i učenici koji nisu službeno obrazovani na području kinematografije te je mnogima ovo bilo prvo filmsko iskustvo u životu.
Film je kod publike i kritičara ostvario uspjeh. Zanimljiv, dinamičan i duhovit daje uvid u noćne avanture u koje se mladi upuštaju na zagrebačkim ulicama. Prikazivan je na mnogim festivalima, uključujući Pula film festival i Motovun film festival, na kojima je oduševio publiku, a kritičari su ga smjestili na četvrto mjesto najboljih hrvatskih filmova u 2019. godini.
Redatelj i scenarist Svebor Mihael Jelić otkrio je kako je projekt tekao od početne ideje do prvoga hrvatskog filma bez budžeta koji se od danas prikazuje u kinima, što je važna poruka budućim filmašima i filmskim entuzijastima.
Je li ova priča bila tvoja prva ideja za dugometražni film?
Ova priča, definitivno. Prvo sam imao napisanu kratkometražnu priču o Kačiju i Mrvi. Znači, ova priča: Konzum, Uber, tramvaj, to sam prvo imao napisano kao kratkometražni film. U tom trenutku sam završio srednju školu, odlučio sam ne ići na Akademiju jer sam htio imati godinu pauze za sebe i htio sam imati tu neku ideju: “O.K. sad imam godinu dana za sebe i mogu raditi što hoću” jer sam prije išao u Srednju glazbenu, V. gimnazija, debata… radio sam puno toga i uvijek sam bio isfrustriran stvarima koje sam morao raditi, a nisu mi imale smisla. Od učenja glupih predmeta, do profesora i formalnog načina edukacije s kojim imam velik, generalni problem i onda mi je ideja bila: “O.K., imam pauzu godine i sad sam sâm sebi odgovoran, sad ne mogu nikoga više kriviti. Sad ono što napravim s ovom godinom, to sam napravio i sâm sebi sam odgovoran”.
Htio sam snimiti taj kratkometražni film i onda sam zapravo u prva dva tjedna, dok sam počeo to planirati, stalno sam imao neku potrebu ubaciti još stvari i što brže završiti taj projekt da mogu početi raditi neki veliki. Zašto? Uvijek me nekako mučilo da ljudi kratkometražne filmove baš i ne vide jer ih nemaju gdje vidjeti. To je ono, kratkometražni filmovi uvijek budu po festivalima i eventualno se objave na FB-u i nemaju neku publiku. Ja sam htio napraviti nešto u tih godinu dana što ljudi mogu vidjeti. Zaključio sam da, ako mogu snimiti jedan kratkometražni film, mogu snimiti i tri, pa idem napisati tri kratkometražna filma i spojiti ih i to će biti dugometražni film. Zapravo, prije toga sam imao neke ideje za neke scenarije koji su bili ozbiljniji i onda sam pogledao “Mrtav-ladan” i to mi je bio genijalan film i shvatio sam da želim snimati komediju. To je ono kao, imam 19 godina, što ja imam pametno za reći? Nemam ništa pametno za reći. Mislim ono, nit još znam dovoljno o životu nit sam sad nešto pametan, inteligentan ili imam životno iskustvo, al imam iskustvo partijanja po noći. Imam iskustvo četiri godine klošarenja po Opatovini i Džamiji, cijela ta spika. To mi je zvučalo kao nešto što se generalno ne spominje dovoljno u hrvatskom filmu, a moglo bi ljudima biti zanimljivo.
Koliko su se mijenjali priča i scenarij? Koliko ti je trebalo da ih napišeš?
Sve je krenulo u rujnu 2017., tako da sad je recimo projekt gotov, i to je točno dvije i pol godine. Toliko je rađeno na projektu. Dakle, tri mjeseca sam pisao scenarij, tri mjeseca je bila pretprodukcija, tri mjeseca je trajalo snimanje, od čega je 45 dana bilo baš snimanja, a postprodukcija je trajala najduže, otprilike godinu-godinu i pol.
Jako puno filma je izbačeno. Kad smo prvo izmontirali film, trajao je dva sata i deset minuta, a onda je bio jako dug proces dok smo izbacili dovoljno nepotrebnog da film postane zanimljiv i zabavan. Definitivno je bilo puno mog lošeg pisanja, loše glume, lošeg snimanja i svega toga pa smo nakon izbacivanja došli na sat i pol koherentne cjeline. Ali isto tako je jako puno toga nastalo spontano na setu. Na primjer, u stanu, ja nisam ni u jednom trenutku napisao scenu u kojoj netko pleše na partiju, ali smo tijekom petog dana snimanja bili jako low jer smo snimali svaki dan po 15 sati i to je bilo jako naporno i svi smo bili novi u tome. U jednom trenutku je producentica rekla: “Ej, ajmo malo plesati, ajmo dignuti energiju”, pa je ekipa počela plesati. Onda sam zaključio da bismo to mogli snimiti pa sam rekao: ”Ekipa, ajmo sad ponovno”. Bilo je puno takvih momenata gdje smo snimili nešto u trenutku što je tada imalo smisla.
S obzirom na to da smo sve snimali bez budžeta, sve je bilo nepredvidljivo. Jako često se događalo da bih došao na set s listom od 60 kadrova koje želim snimiti i onda bismo shvatili da imamo samo dva sata jer ljudi odlaze doma. Onda bismo uzeli desetero ljudi koje smo imali i rekli: “Vi se derete na njih, a vi se derete na njih” i tako je nastalo puno filma. Sada mi je čak i drago jer se kroz te momente dobije na autentičnosti.
Tko je prvi ušao u tim?
Teško je reći. Prva osoba koju sam kontaktirao vezano za film bila je Elena Mikac jer sam s njom radio na filmu “Đaneri”, ona je bila prva producentica. Onda se brzo pridružila Ivori Sošić, zatim Ena Bašić. Zanimljivo je da je Ena htjela doći na audiciju, inače se bavila glumom, ali sam skužio da ima žicu za to i zamolio ju da mi umjesto toga pomogne voditi audiciju jer ona nešto o tome zna, a ja ne. Kasnije je na setu bila assistant director i kako je bila ključna u tome svemu, završila je kao producentica i sada je glavna producentica jer je stvarno najviše i najkonzistentnije radila na filmu. Nakon što je film snimljen Jan Težak, moj najbolji prijatelj s kojim sam osnovao CEFGI i snimao te prve radove, uključio se u projekt i jako puno pomagao oko PR-a, distribucije, prijava na festivale, organizacija premijera i tako dalje.
Kada je krenula Indiegogo kampanja?
Snimanje je počelo u ožujku 2018., a Indiegogo u siječnju. Ideja je bila da skupimo neki novac da imamo za hranu doslovno, ali smo preko kampanje dobili i publicitet. To je čak bilo i važnije od tih skupljenih 9199 kuna jer je to bilo mizerno malo novca s obzirom na dane snimanja. Zadnje dane smo jeli sendviče sa salamom jer nije bilo ničega drugog, ali nam je kampanja pomogla da ljudi saznaju za film i to je bilo puno bitnije kada smo kontaktirali Tvornicu kulture za prostor jer su bar negdje čuli za projekt.
Otkud sva oprema za film?
Najveći dio opreme je došao od kluba Blank_filmski inkubator. To je jedan od najvećih filmskih klubova u Zagrebu i njima moram stvarno najviše zahvaliti jer upravo oni funkcioniraju po tom nekom altruističnom principu: oni imaju radionice, oni imaju opremu i oni žele da ljudi snimaju filmove. Članarina je iznimno mala, radionice su otvorene za sve. Oni su mi dali opremu za moje prve filmove i to je prekrasno i toga nema vani. Baš sam sada u Austriji i tamo se ne može tako. Inače je to pokrenuo Dario Juričan. Tko god se želi baviti filmom, a ne zna gdje početi, neka ode u Blank i dobit će podršku, opremu i znanje. Uz to smo dobili opremu iz Akademije likovne umjetnosti, nešto sitno od VERN-a i VUX rasvjete jer smo poslali cirkularni mail svim produkcijskim kućama u Hrvatskoj: “Mi smo CEFGI, treba nam oprema”.
Jedna od priča zbiva se u ogromnom stanu koji je misteriozni Klas ostavio zagrebačkoj mladeži da imaju gdje tulumariti. Jesi li imao neku alternativu, da niste igrom slučaja dobili pristup tom stanu? Kako bi film išao dalje?
Tu je bitno shvatiti cijeli moj stav dok sam snimao film. Tada sam počeo jako brijati na meditaciju i pozitivnu afirmaciju, na što brijem i dalje, a najviše sam u to povjerovao kroz snimanje ovog filma zato što sam napisao cijelu priču sa stanom, a da nisam imao stan. I tada nije postojala priča oko Klasa, ali mi je za priču u stanu falilo nešto konkretno što ih spaja kao u drugim pričama i to me mučilo. Nisam htio da toliko u prvom planu bude da one čekaju neke frajere, ne želim pisati takve stvari, iako sam svjestan da malo jesam. Onda mi se random javio Matko Dujmović da možemo snimati u njegovu praznom stanu u centru kraj Sheratona koji se treba renovirati. Nakon što mi je to rekao pala mi je na pamet ideja o Klasu. Ono, ajmo imati neku priču koju smo oduvijek htjeli. Priču legende o liku koji je, jer je pravi socijalist u duši, ostavio stan zagrebačkoj mladeži nakon što se obogatio i otišao u Švicarsku. Sve je išlo po principu probat ćemo, pa ćemo vidjeti. Nemam bolji odgovor.
Ja sam tih tjedan dana živio u tom stanu jer sam živio u Sesvetama. Digao bi se u sedam ujutro i popio kavu, u osam ujutro su ljudi počeli dolaziti, a od devet ujutro do deset navečer smo snimali bez prestanka, osim pauze za ručak koji bi kuhala naša ekipa na štednjaku koji smo donijeli. Nakon snimanja bismo se malo družili u tišini zbog susjeda, u 11 navečer bi svi otišli i ja bih otišao na spavanje. I tako tjedan dana. Nisam izašao iz tog stana doslovno tjedan dana. Brat mi je išao u Ameriku u tom periodu pa sam izašao na sat vremena s njim popit kavu u nekoj pauzi da ga pozdravim.
Snimanje u stanu je meni najljepša uspomena na film jer je to bio moment kad smo počeli. U stanu je bilo sve više ljudi i to ljudi koji su zanemarili faks, zanemarili posao, zanemarili školu i bili tamo po petnaest sati dnevno, iako bi snimali s njima tipa dva-tri sata. Ono što je bilo predivno je da dok smo snimali s jednom grupom ljudi, ostali su se družili. Sjećam se jednog momenta kada smo snimali scenu u seks-sobi i sad ja izlazim iz te sobe i vidim na balkonu 30 ljudi koji se prije nisu poznavali, sjede na balkonu, piju kavu u deset ujutro, pjevaju, sviraju gitaru i druže se. Meni je to bilo prekrasno, nikad to neću zaboraviti.
Je li bilo službenog castinga za glumce i kako si odabrao baš ove glumce za glavne uloge?
Tri glavne uloge sam pisao prema troje ljudi koje sam znao. To su Lena Medar, Lana Bogović i Tin Blagojević. Tina znam već godinama i dobri smo prijatelji. Sve što je ikad glumio je glumio u filmovima sa mnom. Recimo, “Đaneri” je bio prvi kratki film u kojem je glumio i on mi je općenito bio super lik i onda sam pisao jednog lika prema njemu, samo hiperbolizirano. A Lana i Lena su bile dobre prijateljice koje sam isto slučajno upoznao na snimanju filma bez budžeta: to je moj prvi kratkometražni film i tamo su se one samo pojavile i bile su super pa sam u nekom trenutku zaključio da bi njih dvije mogle imati jednu od glavnih uloga. Imale su dinamiku koja mi se svidjela.
Onda smo organizirali audiciju. Napravili smo Facebook event, stavili ga na CEFGI i probali to prezentirati kao nešto ozbiljno, iako tada stvarno nije bilo. To smo imali na Filozofskom jer je jedna od producentica Ivori Sošić tamo studirala i bila članica Kluba komparatista pa smo preko njih dobili učionicu i napravili audiciju na kojoj je na kraju bilo 100 ljudi. Troje spomenutih ljudi sam pozvao na audiciju, ali im nisam rekao da su likovi pisani prema njima. Tako da, oni su došli i glumili sami sebe a da to nisu znali. Drugih troje glavnih glumaca Patrika Gregureca, Mislava Živkovića i Lunu Pilić sam upoznao na audiciji, na kojoj sam pokupio i puno sporednih likova i statista.
Kako su reagirali ljudi na audiciji kada su čuli da za film neće biti plaćeni?
Prekrasno. To je nešto što sam shvatio dok sam snimao prijašnje radove. Ljudi žele sudjelovati, ljudi imaju vremena, ljudima nije bitan novac i nije im bitno da budu plaćeni kako nas kapitalizam želi uvjeriti, nego imaju intrinzičnu potrebu sudjelovati na stvarima koje su im zabavne ili im imaju smisla. Onda me zanimalo možemo li to napraviti i za dugometražni film i stvarno smo mogli. Nitko od ljudi koji su došli na audiciju i koji su radili na filmu nisu imali problema s tim. Svi su govorili da se samo žele baviti filmom, da im je super ekipa, da im se sviđa projekt i da im je dosta hrvatskih filmova koji pričaju o depresiji. Svi su sudjelovali iz altruističnih razloga jer jednostavno žele sudjelovati. To je baš nešto što želim da se prenese jer često ljudi misle da se nešto ne može, misle da neće moći dobiti ljude i prostor, ali samo treba pitati. Poslati pet mailova, jedan odgovor će dobiti.
Spomenuo si u jednom razgovoru da ti je Guy Ritchie jedan od uzora. Neki elementi u filmu podsjećaju na njegov “Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške”.
Apsolutno. To je, uz “Zdipi i briši” moj najdraži film i kad sam pisao scenarij, općenito sam imao stav, a imam ga i sad, da nemam dovoljno filmskog znanja, nisam nešto obrazovan u tom smjeru, tako da sam gledao ono što mi se sviđa i probao sam to kopirati. Nemam neki sram to reći. Guy Ritchie je radio ove neke stvari, meni je to jako cool: nema toga u hrvatskom filmu, idem probati to isfurati na svoj način. Definitivno mi je to bila motivacija i htio sam da se sve te neke zabune koje se događaju tijekom filma gomilaju i rješavaju na kraju. Ne mislim da sam u tome pretjerano uspio, ali su mi Guy Ritchie i Tarantino jedni od najvećih uzora po tom pitanju.
Čija priča je tebi najzanimljivija?
Možda Blagi i Luna. Ovako, Kači i Mrva je neka slapstick komedija koja se i meni događala, ali je malo odvojena od ostatka filma, a Blagi i Luna je ono što sam proživio. Od pankera policajca do cijele te brije naći dilera. Uvijek je to ta spika da hoćemo nabaviti travu, ali di ćemo, pa daj zovi ovoga, zovi onoga i tu je nastala potraga za Lepim kojeg svi znaju, ali ga nitko ne zna i on služi kao motivator priče.
Imaš li najdražeg lika ili nekoga s kime se najviše poistovjećuješ?
Pa ovako, najdraži lik mi je, rekao bih, Blagi, iako u svakom liku volim nešto. Ali Blagi mi je nekako najdraži jer je to on. On se promijenio kroz godine pa možda ne bi volio to čuti, ali je bio lik koji je imao specifičnu karakternu osobinu, tako se ponašao i imao je takve replike. Monolog o šibicama u filmu je monolog koji on meni drži u tramvaju u nekom trenutku u pet ujutro. Njega baš volim, a sa svakim likom se poistovjećujem do neke mjere jer sam svakom liku davao neku svoju briju. Recimo, Kači je pisan prema mom prijatelju Karlu Bedaku koji je stvarno taj tip koji će ti pričati o tome da ima iPhone 7 zato što on time širi svoje proleterske ideje, što je razgovor koji se dogodio. U njemu vidim taj dio svoje političke orijentiranosti: da, ja sam socijalist, ja sam komunist, to je nešto što mislim da u svijetu treba biti pa ono, idem to kroz njega. Kroz Patrika (Mrvu) možda najviše, iako se to možda ne vidi u filmu. Taj stav, sve je nekako zajebancija, izvući ćemo, skombat ćemo, sve će biti O.K. S njih troje najviše, više nego sa ženskim likovima, ali sve su to priče koje su se dogodile ili meni ili nekome od mojih prijatelja.
Imao si cammeo u filmu, ti kao klošar u stanu. To je nešto što planiraš raditi i u drugim filmovima?
Odmah da budemo iskreni: ja se u filmu pojavljujem jedno 15 puta. Ne zato što sam ja eto želio imati cammeo u filmu, nego uglavnom jer nismo imali ljudi. Tipa, onaj diler u Močvari sam isto ja, ali je glas mog tate, pa me onda opet sekundu kasnije možeš vidjeti kako stojim u kutu. Scenu u stanu je trebao glumiti jedan lik, ali taj dan nije mogao pa sam rekao “ajde idem ja glumit”. Sviđala mi se uloga klošara jer ja jesam klošar pa ajde da imam cammeo u filmu. To mi je fora, možda budem to radio ubuduće ovako iz za***ancije, ali nije mi to previše bitno. Nema tu nekog velikog značenja, Hitchcock ovo-ono.
Sam kažeš da niste znali što će biti od svega toga. Kakve su bile reakcije kada ste dobili pozitivan feedback od publike, festivala i kritičara?
Ja bi to podijelio na nekakve ”milestoneove”. Budući da smo tijekom snimanja filma vidjeli kako to izgleda jer smo neke stvari odmah radili u montaži, vidjeli smo da je to katastrofa i da nitko to ne bi gledao, ali smo bili stava da nas nije briga kako će to ispasti, već je bilo bitno da smo ga snimili. Toliko sam toga naučio, toliko sam lijepih uspomena stvorio sebi i drugima, da je to ono bitno. To je bio prvi stvarno jak moment.
Drugi je bio kada smo montirali film na Cresu, jer je jedan od montažera Adam Mišković bio s Cresa, i pokazali ga nekolicini ljudi tamo i dobili pozitivan feedback. Tada film nije imao ni splitscreenove ni animacije, ali im se svejedno svidio. Nakon toga je bio Pula film festival na kojem smo dobili najsporedniji termin ikad i bilo je malo ljudi, ali smo mi bili oduševljeni jer idemo na Pulu, to je to. Kada je Jurica Pavičić napisao svoj review i nahvalio film, bili smo ekstatični, a sve poslije je nekako bilo očekivano. Zato se nismo iznenadili što smo bili na Motovunu, pa na Puli u Zagrebu, pa na Splitu i tako dalje. Recimo, u Laubu na Motovunu u Zagrebu je došlo 600 ljudi na projekciju koja prima 300 pa ih je pola doslovno otišlo doma. Zadnji milestone nam je bio kad nam je došao drugi film preko Marija Kozine i onda je bio taj moment: idemo u kina. Bilo ih je puno jer svaki put nismo mislili da to može ići dalje.
Trenutno studiraš na Filmskoj akademiji u Beču. Što očekuješ da ćeš dobiti od formalnog obrazovanja?
Ma to je super akademija, ali najviše se uči kad se radi. To sam vjerovao i prije, a pogotovo vjerujem sad. Tako da imam moment da nisam siguran hoću li završiti studij, nije mi to ni plan. Tamo sam dokle mi je korisno. Definitivno ima korisnih stvari, ali sam više naučio u tri mjeseca kad sam pisao scenarij jer je to bilo bacanje u nešto što ne znam i naučio sam sve. Nije da mislim da tamo nema ništa za naučiti, nikada to ne bih rekao, samo mislim da ću više naučiti budem li radio drugi projekt. Tako da mi je to cilj. Ono što mi se ne sviđa na svim Akademijama je da slušam nekog profesora koji je tri godine radio na scenariju i skupio ekipu, ali nije dobio funding pa ga nije snimio. E to meni jako ide na živce jer nas se uvijek uči da to ide na jedan način. Naravno da ja želim snimati film s budžetom i platiti ljude s kojima radim, ali ako ne dobijem sredstva, svejedno želim probati. Nadam se da ću taj stav zadržati. Ako želiš snimati, snimaj. Ljudi koji žele raditi ima. Ono što mrzim je kada ljudi pričaju o Akademiji i imaju stav: “Joj, hoću se baviti filmom, ali ne znam hoću upasti?”. To ne bi trebalo biti u istoj rečenici. Akademija može i ne mora biti korisna u učenju filma. Sve što sam naučio ja sam naučio preko interneta i to svatko može. Volio bih da ljudi i dalje snimaju jer se može bez toga. Mislim da ima puno onih koji znaju više o režiji i filmu od mene, jedina je razlika da sam ja bio dovoljno glup ili hrabar, to često graniči, da pokušam. Probao sam i uspio. Ljudi trebaju shvatiti da je najbitnije pokušati i vjerovati da se može.
Dora Bencerić
