Noel Gallagherovi High Flying Birds, iako sa Šalate premješteni u Tvornicu kulture, poletjeli su visoko, visoko – tamo gdje smo ponovno susreli svoje snove iz 90-ih!
Nikada u životu nije kasno. Pribojavali smo se da je duh „britpopa“ 90-ih i sjajnih bendova poput Oasis, Blur, Suede, Pulp… nepovratno iščeznuo neumitnim protokom vremena, no stari lavovi se ne daju talo lako u „penziju“. Ne samo da imaju nova dobra izdanja (Suede, Blur) već i s novooformljenim bendovima (Noel Gallagher˙s High Flying Birds) na razvalinama onih gigantskih starih (Noelovi Oasis) dosežu nove kreativne vrhunce, u godinama kada je većina glazbenih analitičara pa i dobar dio publike smatrao da su dali sve ono najbolje od sebe.
No tako nije mislio i Noel Gallagher, „otac britpopa“ koji je 90-ih kao lider (uz razmetnoga brata Liama) ponajveće britanske grupe toga doba Oasis osmislio neke od najvećih pjesama svih vremena (Wonderwall, Don˙t Look Back in Anger, Live Forever…). Nakon konačnog artističkog razlaza sa suludim Liamom (iako ni Noelu, kada su obiteljske stvari u pitanju, nisu sve „daske na broju), Noel je osnovao grupu Hogh Flying Birds s kojom je snimio dva odlična albuma – posebno je sjajan recentni i još uvijek aktualni drugi album grupe „Chasing Yesterday“ kojeg Gallagher i ekipa koncertno promoviraju širom svijeta evo već više od godinu dana.
U sklopu turneje Noelove „Ptice“ stigle su napokon 16. kolovoza i u Hrvatsku (što je bila, prema njegovim riječima, velika Noelova želja već neko vrijeme!). Koncert prvotno najavljivan kao oper-air spektakl sa SRC Šalata je zbog najave lošeg vremena (ali i zbog nešto lošije prodaje ulaznica) premješten u „veliki pogon“ Tvornice kulture gdje se natiskalo nekoliko tisuća onih pravih štovatelja jednog od najvećih pop-rock autora posljednjih desetljeća. A kao nagradu dobili su koncert kojeg će pamtiti cijeloga života!
Iako je na prekrasnom drugom albumu Chasing Yesterday koketirao s nekoliko ugođaja i mnoštvo stilova, Gallagher je u zagrebački koncert ušao silovito, bombardirajući u startu opijenu publiku žesticama poput Everybody’s on the Run, Lock All the Doors i In the Heat of the Moment, velikim hitom s recentnog albuma, dajući odmah do znanja svima prisutnima da ćemo uživati u žestokom gitarističkom rocku gdje će čak i pjesme poput ritmičnog, plesnog „The Mexicana“ sa zadnjeg albuma osvanuti u vrućoj zagrebačkoj noći u ruhu silovite “rokačine”.
Pretpostavivši dobar zagrebački nastup nervoznom iščekivanju rezultata utakmice njegova omiljenog Manchester Cityja u pretkolu Lige prvaka, Gallagher je srdačno pozdravio prisutne (među kojima je bilo gostiju sa svih strana svijeta!) kratko i jasno uzviknuvši na početku – „Napokon!“.
Publika je dobila priliku tek malo smiriti strasti za izvedbe Rivermana s novog albuma i Fade Away iz Oasis ostavštine, no potom je ponovno atmosferu do usijanja doveo još jednim Oasis klasikom, himničnom Champagne Supernova koju je većim dijelom umjesto Noela otpjevala – publika!
Snažan koncertni adut benda je još jedna uspješnica s recentnog albuma – Ballad of the Mighty I, no publika je sjajno reagirala i na još neke klasike iz Oasis razdoblja – Digsy’s Dinner i posebno The Masterplan kojom je zaključen službeni dio nastupa.
No publika se nije imala namjeru pomaknuti dalje od pozornice, pa se bend vratio izazvavši delirij izvedbom mitske Oasis ljubavne himne Wonderwall. Nakon AKA… What a Life! koncert je zaključen još jednim Noelovim klasikom Don’t Look Back in Anger, uz još jedan kolektivni odaziv pjevno raspložene publike koja nije štedjela glasnice svih 90 minuta, koliko je otprilike nastup Noelovih Ptica trajao.
Nikada u životu nije kasno, kako rekosmo u uvodu ovoga osvrta. Potpisnik ovih redaka nije mislio da bi mu se mogla pružiti prilika i u drugom desetljeću 21. stoljeća na pozornici gledati Noela Gallaghera i uživati u njegovim svevremenskim ali i odličnim novim pjesmama, a ipak to se dogodilo. Osjećali smo se pomalo kao u nekom čudnom vremeplovu, okruženi vršnjacima u srednjim godinama ali i nekim novim klincima – i uživali smo u svakoj sekundi. Hvala Noelu što nije odustao i umirovio se – a komotno je mogao.
Sjajan koncert kakvih bi željeli što više, no ostaje i žal zbog one činjenice s početka priče – kada jedan ovakav legendarni glazbenik nije „u sekundi“ rasprodao Šalatu, u kojem smjeru kulturološki vrludamo? Radi vlastitog smirenja, pripisat ćemo sve ljetu i činjenici da je dobar dio mladih ljudi na moru. Nadamo se da se u tome krije objašnjenje ove čudne, da ne kažemo porazne činjenice…
Foto: Bruno Vignjević
