RECENZIJA: IGGY POP – Priprema za remek-djelo ili posljednji pozdrav najvećeg divljaka rock’n’rolla?

Idi na originalni članak

Iggy je na “Post Pop Depression” okupio fascinantnu ekipu suradnika, predvođenu Joshom Hommeom koji je postao “njegov David Bowie za 21. stoljeće”

Oglas

IGGY POP Post Pop Depression (Loma Vista/Universal)

“Post Pop Depression” trebao bi, barem ako je suditi po najavama, biti posljednji, oproštajni album jednog od najvećih divljaka rock’n’rolla iako bi ga se, po mnogočemu, moglo smatrati i novim početkom.

To se prvenstveno odnosi na fascinantnu ekipu suradnika, predvođenu Joshom Hommeom koji je postao “njegov David Bowie za 21. stoljeće” ponovno upalio onu kreativnu iskru zaslužnu za beskompromisne i vječno inspirativne eksperimente “Lust For Life” i “The Idiota”.

Lider Queens Of The Stone Age, dakako, po pitanju talenta i vizije ipak zaostaje za neprežaljenim rock kameleonom i jednim od najvećih umjetnika 20. stoljeća, no Iggyju je u “Vulture” i “American Valhalla” uspio “uvaliti” neke nove štoseve i spojiti nasljeđe Stoogesa s radovima matičnog mu benda.

Prašnjavu Joshovu gitaru i Popov neopisivo kulerski vokal prati i vrlo maštovita i zapanjujuće uigrana ritam-sekcija sastavljena od bubnjara Arctic Monkeysa Matta Heldersa i Deana Fertite iz QOTSA, podjednako kompetentna u brisanju granica između art-rocka, disca, punka, psihodelije i pop-rocka u hitoidnom uvodu “Break Into Your Heart”.

S druge strane, zanimljive glazbene ideje nisu uvijek izrodile i dobru pjesmu (“Chocolate Drops”, “German Days”, “Sunday”) pa će zaista biti šteta ako se ovaj kvartet još barem jedanput ne okupi u studiju.

“Post Pop Depression” nije loša ploča, no ne mogu se othrvati potrebi da je smatram samo pripremom za pravo, punkrvno remek-djelo. Ne bude li tako, i ovoga smo puta dobili dovoljno razloga za žaljenje ako se nagađanja o Iggyjevoj mirovini pokažu istinitima.

Ocjena: 6,5/10

Vedran Harča

Exit mobile version