Iggy je na “Post Pop Depression” okupio fascinantnu ekipu suradnika, predvođenu Joshom Hommeom koji je postao “njegov David Bowie za 21. stoljeće”
IGGY POP Post Pop Depression (Loma Vista/Universal)
“Post Pop Depression” trebao bi, barem ako je suditi po najavama, biti posljednji, oproštajni album jednog od najvećih divljaka rock’n’rolla iako bi ga se, po mnogočemu, moglo smatrati i novim početkom.
To se prvenstveno odnosi na fascinantnu ekipu suradnika, predvođenu Joshom Hommeom koji je postao “njegov David Bowie za 21. stoljeće” ponovno upalio onu kreativnu iskru zaslužnu za beskompromisne i vječno inspirativne eksperimente “Lust For Life” i “The Idiota”.
Lider Queens Of The Stone Age, dakako, po pitanju talenta i vizije ipak zaostaje za neprežaljenim rock kameleonom i jednim od najvećih umjetnika 20. stoljeća, no Iggyju je u “Vulture” i “American Valhalla” uspio “uvaliti” neke nove štoseve i spojiti nasljeđe Stoogesa s radovima matičnog mu benda.
Prašnjavu Joshovu gitaru i Popov neopisivo kulerski vokal prati i vrlo maštovita i zapanjujuće uigrana ritam-sekcija sastavljena od bubnjara Arctic Monkeysa Matta Heldersa i Deana Fertite iz QOTSA, podjednako kompetentna u brisanju granica između art-rocka, disca, punka, psihodelije i pop-rocka u hitoidnom uvodu “Break Into Your Heart”.
S druge strane, zanimljive glazbene ideje nisu uvijek izrodile i dobru pjesmu (“Chocolate Drops”, “German Days”, “Sunday”) pa će zaista biti šteta ako se ovaj kvartet još barem jedanput ne okupi u studiju.
“Post Pop Depression” nije loša ploča, no ne mogu se othrvati potrebi da je smatram samo pripremom za pravo, punkrvno remek-djelo. Ne bude li tako, i ovoga smo puta dobili dovoljno razloga za žaljenje ako se nagađanja o Iggyjevoj mirovini pokažu istinitima.
Ocjena: 6,5/10
Vedran Harča