Trideset godina nakon što je britanski bend Suede albumom „Coming Up“ izveo jedan od najvećih povrataka u britanskom rocku devedesetih, njihovo treće studijsko izdanje dobilo je veliko obljetničko reizdanje
„Coming Up – 30th Anniversary Edition“ objavljen je 25. rujna, a riječ je o znatno većem projektu od uobičajenog ponovnog tiskanja starog albuma. Uz remasterirani original, raskošnije verzije donose nove stereo mikseve Stevena Wilsona, B-strane singlova iz tog razdoblja, snimke BBC-ja, bonus materijale i obnovljeni originalni vizualni identitet albuma. Na restauraciji omota ponovno su sudjelovali Peter Saville i fotograf Nick Knight, dok nove bilješke potpisuje britanska glazbena novinarka i autorica Miranda Sawyer.
Album je dostupan u nekoliko izdanja, među kojima su half-speed masterirani crni vinil, vinil u kombinaciji ružičaste i plave boje te veliki box-set s pet CD-ova. Posebno je zanimljiv novi miks Stevena Wilsona, jednog od najcjenjenijih suvremenih stručnjaka za ponovno miksanje klasičnih rock-albuma, dok su pripremljene i Atmos i 5.1 verzije.
No 30. godišnjica „Coming Upa“ mnogo je više od prilike za još jedno luksuzno izdanje namijenjeno kolekcionarima. To je i dobar povod za povratak albumu koji je u rujnu 1996. stigao u možda najosjetljivijem trenutku karijere Suedea – i bend iz velike neizvjesnosti pretvorio u jednu od najvećih britanskih grupa svoje generacije.
Nakon „Dog Man Stara“ mnogi su mislili da je Suede gotov
Kontekst u kojem je nastao „Coming Up“ ključan je za razumijevanje albuma.
Suede su 1994. objavili monumentalni, mračni i ambiciozni „Dog Man Star“, ali su tijekom njegova nastanka ostali bez gitarista Bernarda Butlera, ključnog glazbenog partnera frontmena Bretta Andersona.
Butlerov odlazak bio je toliko velik udarac da se otvorilo pitanje može li bend uopće nastaviti. Na njegovo mjesto došao je nevjerojatno mladi Richard Oakes, koji je imao samo 17 godina.
Dvije godine kasnije odgovor je stigao u obliku „Coming Upa“.
Oakes je povodom 30. godišnjice kazao kako je bend upravo u činjenici da je imao nešto protiv čega se mora boriti pronašao novu kreativnu energiju. Atmosferu u grupi opisao je kao svojevrsnu poruku svima koji su ih već bili otpisali: nisu gotovi i tek će pokazati što mogu.
Umjesto da pokušaju ponoviti raskoš i tamu „Dog Man Stara“, Suede su napravili gotovo potpuno suprotan album.
Kraći, izravniji, blještaviji i nevjerojatno prepun melodija.
Deset pjesama, pet Top 10 singlova
Rezultat je bio spektakularan.
„Coming Up“ stigao je na prvo mjesto britanske ljestvice albuma, bendu donio drugu nominaciju za Mercury Prize i iznjedrio čak pet velikih singlova koji su ušli među deset najprodavanijih u Velikoj Britaniji. „Trash“, „Beautiful Ones“, „Saturday Night“, „Lazy“ i „Filmstar“ obilježili su razdoblje, a neke od tih pjesama i danas su nezaobilazni dijelovi koncerata Suedea.
I upravo je nevjerojatna koncentracija melodija možda prvo što se primijeti kada se album ponovno posluša od početka do kraja.
„Trash“, „Filmstar“, „Lazy“, „By The Sea“, „She“, „Beautiful Ones“, „Starcrazy“, „Picnic By The Motorway“, „The Chemistry Between Us“ i „Saturday Night“ – samo deset pjesama, gotovo bez praznog hoda.
Ali površinska euforija albuma pomalo vara.
Ispod blještavila nalazi se prilično mračan svijet
„Coming Up“ zvuči poput velike pop-proslave života, ali Andersonovi tekstovi nastanjuju sasvim drukčiji svijet.
To je svijet usamljenih i neprilagođenih ljudi, obojene kose, jeftinog nakita, droge, seksa, automobila, televizije, slave, dosade, konzumerizma i očajničke potrebe za pripadanjem.
U tome možda leži najveća vrijednost albuma.
Suede su marginalne i odbačene pretvarali u zvijezde vlastitih pjesama. Ono što bi drugi smatrali ružnim ili bezvrijednim, kod njih postaje glamurozno i romantično.
„Trash“ je gotovo manifest takvog pogleda na svijet. Iza velikog pop-refrena krije se vrlo jednostavna ideja o dvoje ljudi koji možda ne pripadaju društvu oko sebe, ali pripadaju jedno drugome.
Upravo je taj spoj dekadencije i nježnosti jedna od najprepoznatljivijih osobina Suedea.
„Beautiful Ones“ – pop-pjesma koja skriva puno više
„Beautiful Ones“ možda je najočitiji primjer genijalnosti „Coming Upa“.
Na površini je to gotovo savršeno konstruirana trominutna pop-pjesma, s refrenom koji se nakon jednog slušanja teško izbacuje iz glave.
Ispod toga nalazi se katalog britanske urbane kulture sredine devedesetih – droge, moda, seksualnost, ekscesi, automobili, ljepota i površnost.
Suede taj svijet istodobno promatraju sa strane i pripadaju mu.
Upravo je u tome jedna od velikih razlika između njih i mnogih izvođača koje je glazbena industrija svrstala pod zajedničku etiketu britpopa. Suede su britansku svakodnevicu opisivali mnogo prije nego što je britpop postao marketinški pojam, a Anderson se nikada nije pretjerano ugodno osjećao u toj ladici.
A onda dolazi „She“
Jedan od najzanimljivijih trenutaka albuma nalazi se gotovo točno u njegovoj sredini.
„She“ je puno mračnija od najvećih singlova s albuma. Gitara, bas i ritam stvaraju gotovo prijeteću urbanu atmosferu, da bi se pjesma otvorila u veličanstveni melodijski „la-la-la“ trenutak.
Upravo u toj pjesmi možda se najbolje čuje ono što Suede rade bolje od gotovo svih svojih suvremenika: pretvaraju nešto ružno, usamljeno i uznemirujuće u nešto iznimno lijepo.
Euforija i melankolija kod Suedea često postoje istodobno.
„Coming Up“ zato nije samo album velikih refrena. Njegove pjesme vrlo često govore o ljudima koji se pokušavaju sakriti od stvarnosti – iza droge, seksa, slave, izgleda ili jednostavno druge osobe.
„Saturday Night“ otkriva što se krije ispod svega
I onda nakon cijelog tog blještavila dolazi posljednja pjesma.
„Saturday Night“.
Nakon droge, zvijezda, „beautiful ones“, „trash“ ljudi, seksualnosti i dekadencije, album završava gotovo nevjerojatno običnom željom – provesti subotnju večer s nekim koga voliš.
I upravo zbog toga završetak albuma ima toliku emocionalnu snagu.
Kao da se ispod svega što smo slušali prethodnih četrdesetak minuta napokon otkriva ono za čim svi ti Andersonovi likovi zapravo tragaju: bliskost.
Richard Oakes nije pokušao postati Bernard Butler
„Coming Up“ također je album na kojem je Suede pronašao novi glazbeni identitet.
Richard Oakes nije pokušavao kopirati Bernarda Butlera.
Butlerove gitare na prethodnim albumima često su stvarale velike, složene glazbene pejzaže. Oakesov pristup bio je ekonomičniji, izravniji i eksplozivniji, savršeno prilagođen novim pjesmama.
Uz njega je u bend stigao i Neil Codling, čije su klavijature i sintesajzeri dodatno obogatili zvuk.
Suede su tako spojili glam rock, art rock, punk, post-punk, sintetizatore i golemi osjećaj za pop-melodiju u zvuk koji je istodobno bio potpuno suvremen i potpuno njihov.
Koliko je Oakesova uloga bila važna dobro ilustrira i prisjećanje Jamesa Deana Bradfielda iz Manic Street Preachersa. Gledajući Suede nakon Butlerova odlaska, pitao se mogu li preživjeti gubitak tako važnog gitarista i autora. Nakon „Coming Upa“ odgovor više nije bio upitan – Bradfield ga danas smatra jednim od najboljih albuma devedesetih.
Album koji je trebao spasiti bend postao je klasik
U vrijeme objavljivanja „Coming Up“ mogao se doživjeti kao komercijalniji i jednostavniji odgovor na „Dog Man Star“. Trideset godina kasnije mnogo je jasnije koliko je taj privid jednostavnosti varljiv.
Napisati deset pjesama s toliko upečatljivih melodija i refrena, a pritom zadržati vlastiti identitet, nije znak manjka ambicije.
Upravo suprotno. „Dog Man Star“ pokazao je koliko Suede mogu biti grandiozni, mračni i ambiciozni.
„Coming Up“ pokazao je što mogu napraviti u tri ili četiri minute. I možda je upravo zbog toga album ostario tako dobro.
Njegova produkcija pripada devedesetima, ali emocije o kojima govori – potreba za pripadanjem, osjećaj da si autsajder, fascinacija ljepotom, bijeg od stvarnosti i potreba da na kraju svega pronađeš nekoga svog – nisu ostale u 1996. godini.
Trideset godina kasnije „Trash“, „Beautiful Ones“, „She“ i „Saturday Night“ još uvijek zvuče kao pjesme o ljudima koje možemo sresti večeras na ulici.
Brett Anderson: Ne želimo biti nostalgični bend
Možda je zato zanimljivo što sami Suede ne žele živjeti od vlastite prošlosti.
Brett Anderson povodom aktualnog razdoblja benda ističe kako je ponosan na ono što su Suede napravili devedesetih, ali da njega prvenstveno zanimaju sadašnjost i sljedeći album. Kazao je i da nikada nije želio da Suede postane nostalgični bend.
To nije samo deklaracija.
Suede su prošle godine objavili svoj deseti studijski album „Antidepressants“, a upravo na njegovim krilima trenutačno nastupaju. Hrvatska publika vrlo će brzo imati priliku provjeriti kako danas zvuči bend koji odbija postati vlastiti tribute act.
Suede 17. studenoga stižu u Zagreb – koncert je već rasprodan
A za hrvatske obožavatelje tajming reizdanja „Coming Upa“ teško je mogao biti bolji.
Suede će 17. studenoga nastupiti u zagrebačkoj Tvornici kulture, u sklopu Yammatova 6. Početak je najavljen za 21 sat, a koncert je već rasprodan. Na službenoj stranici benda uz zagrebački datum također stoji oznaka „sold out“.
U Zagreb stižu s aktualnim „Antidepressants“, ali teško je zamisliti koncert Suedea bez barem nekih pjesama koje su prije 30 godina od „Coming Upa“ napravile jedan od ključnih britanskih albuma devedesetih.
Jer album koji je trebao dokazati da Suede može preživjeti bez Bernarda Butlera na kraju je napravio mnogo više.
Pokazao je da se mračne priče mogu pretvoriti u veličanstveni pop, da autsajderi mogu postati „beautiful ones“ i da pjesma može istodobno biti euforična i beskrajno tužna.
Trideset godina kasnije upravo je u tome možda najljepše objašnjenje ostavštine „Coming Upa“.
