Ono što sam na ovom mjestu nagovijestio kao mogućnost prije dva mjeseca (podsjećajući na slučaj Biden-Harris), doista se dogodilo. Voljom Gradskog odbora, kandidat odnosno kandidatkinja SDP-a za gradonačelnika/gradonačelnicu Rijeke (da ne ispadnem politički nekorektan) bit će – kao što svi već sada znaju – zamjenica Marka Filipovića, Sandra Krpan.
Piše: Neven Šantić
Kao što imam prilike vidjeti zbog „blagodati” interneta, krenulo je natjecanje, a u tome smo prvaci svijeta, u cipelarenju Filipovića. Javljaju se i javit će se brojni generali poslije bitke koji će tvrditi da je bio najgori riječki gradonačelnik do sada kojeg je trebalo zamijeniti, da je profućkao četiri godine mandata i tome slično.
No, neće biti baš tako. Navest ću tri ključna razloga koja su dovela do pada Marka Filipovića, pokazujući da na neke stvari nije mogao utjecati ali da je često prekasno ili nedovoljno uvjerljivo reagirao kako bi branio svoju poziciju.
Istina je, Rijeka ima problema
Broj stanovnika u stalnom je padu, mladi odlaze. Umjesto nekadašnjih desetak velikih i tridesetak manjih uspješnih tvrtki, grad se danas može podičiti tek sa dvije velike – JGL-om i Plodinama te s desetak srednjih i malih poduzetničkih uspjeha. Osim toga, bilo je i štrajkova i problema u gradskim komunalnim tvrtkama Čistoći i Autotroleju, dosta se natezalo oko plaća onih koji ovise o gradskom proračunu (odgojiteljice u vrtićima, vatrogasci…)
Unatoč tome, grad još uvijek funkcionira, nešto se i gradi. Daleko je to od naših očekivanja kada je u pitanju grad veličine i značaja Rijeke, i sam sam često kritizirao stanje u gardu, ali nije točno da se stoji na mjestu. Najmanje je točno da je za stanje u Rijeci isključivi i glavni krivac Marko Filipović.
Mnogo je toga što je kusao u posljednjih tri i pol godine naslijedio.
Negativni riječki razvojni trendovi počeli su davno
Negativni riječki razvojni trendovi počeli su davno, dok je Filipović još bio školarac, a lavina se odjednom, umjesto na nekog od njegovih prethodnika, sručila baš na njegova leđa. Ako mu se nešto u svemu tome ključno može zamjeriti jest da je, kada je ušao u ured na Korzu 16, u potrazi za rješenjima trebao potaknuti mnoge gradske intelektualne i stručne resurse, okupiti ljude s idejama i vizijama i poslušati ih, te onda uz osiguranu političku podršku pokušati stvoriti okvir za daljnji razvoj grada u kojem bi svoje mjesto našli ne samo riječki već i poduzetnici iz Hrvatske, Europe i svijeta.
Te naposljetku od građana tražiti malo strpljenja dok se negativni trendovi ne obrnu.
Filipovića opkolile okoštale gradske strukture?
Možda to nije bilo ni moguće, a to je drugi mogući razlog pada Filipovića, jer su ga opkolile okoštale gradske strukture sprječavajući mu „dotok svježeg zraka”. S njima je jedva na kraj izlazio i politički mnogo odrješitiji Vojko Obersnel, pristajući na mirnu koegzistenciju s njima i s mnogo strpljenja pristupajući projektima do kojih mu je bilo stalo kako bi ih uopće realizirao.
Biti dobar i ugodan čovjek, što svi koji ga znaju s pravom govore o Marku Filipoviću, u politici nije presudno. Može čak biti i problem ako oko sebe imaš ljude koji bi te, ako ikako mogu, popili u čaši vode ili ti podmetnuli nogu. Jednostavno, politika je djelatnost u kojoj, da bi bio uspješan, moraš koji put gacati i kroz blato. Filipović je to mogao naučiti kao Obersnelov zamjenik, ali očito nije. I to ga je koštalo, između ostalog, izglednog novog gradonačelničkog mandata.
Naposljetku, Filipović – pokazat će se na kraju – nije znao kontrolirati ni svoje stranačko okruženje, Gradski odbor organizacije na čijem je čelu bio. Osnove političke abecede kažu da se bez te vrste kontrole, odnosno lojalnosti dovoljnog broja članova lokalnog vodstva stranke, ne možeš održati.
U riječkom SDP-u puno je ambicioznih i gladnih bilo kakve moći
U riječkom SDP-u puno je ambicioznih i gladnih bilo kakve moći, ali, kako sada vidimo, malo voljnih da pomognu svom lokalnom stranačkom predsjedniku, usto i gradonačelniku. Bilo je više onih koji su jedva dočekali da mu, tko zna s kakvim sve nakanama, demokratski zabiju nož u leđa. I tu je Obersnel bio vještiji politički igrač, i zato je na čelu grada trajao 21 godinu.
Rječju, kada je prije tjedan dana Filipović najavio svoju kandidaturu i konačno pokazao znakove političke odlučnosti, ispostavilo se da mu je to bio labuđi pjev. Tri i pol godine je čekao da pokaže kako u njemu ima političke krvi, no zakasnio je. Zaboravio je da je od prvog dana mandata manje važno hoćeš li biti na svakom otvaranju bilo čega i na svakoj manifestaciji, te da ti se slika pokaže u svim vrstama medija (može i to ali nije presudno), već je važnije da, bez obzira na učinke, stvoriš predodžbu o sebi kao odlučnom radoholičaru koji, poput Bandića nekada, stalno „nešto dela” i smišlja.
Baviti se politikom danas a bez da dnevno stvaraš imidž vlastite uspješnosti nemoguće je. Filipović za to nije imao talenta. Sandra Krpan mu je potpuna suprotnost i zato je dobila priliku koju je jedva čekala.
No, o njoj drugom prilikom.