Obrana na Dunavu imala je bez pretjerivanja prave odlike legendarne obrane Grka u Termopilskog klancu od daleko brojnijih Perzijanaca
Osamdeset i sedam dana. Toliko je trajala opsada Vukovara – grada koji je postao simbol boli, junaštva i ponosa jedne nacije. Bitka za taj srijemski grad završila je 18. studenoga 1991. okupacijom koja je trajala sve do 15. siječnja 1998., kada su Vukovar i druga okupirana mjesta napokon vraćeni u ustavno-pravni poredak Hrvatske mirnom reintegracijom Podunavlja.
Život u opkoljenom gradu bio je pakao. Nije bilo struje, hrane ni vode. Ljudi su tjednima živjeli u podrumima i skrovištima, drhteći pod udarima granata, moleći se da prežive još jedan dan. A kad više nije bilo kamo – spas su tražili u vukovarskoj bolnici. U tom svjetioniku nade, srcu otpora, simbolu hrabrosti koji je do danas ostao sinonim za humanost u najcrnjim danima Domovinskog rata.
Bolnica – srce Vukovara
U tri mjeseca opsade, vukovarska bolnica liječila je oko četiri tisuće ranjenika. U nemogućim uvjetima, bez dovoljno lijekova, krvi, struje i vode, izvedeno je oko 2250 operacija. Dok su kirurzi radili pod svjetlom svijeća, nad bolnicom je dnevno padalo od 70 do 80 granata, a bilo je dana kada bi na nju palo i do 700 projektila.
Više od 80 posto ozljeda bile su posljedica eksplozivnih sredstava, a većina poginulih civili.
Prije rata bolnica je imala 1.040 zaposlenika. Kad su počele borbe, mnogi su otišli – neki i na suprotnu stranu. Ostalo ih je samo 350. Unatoč svemu, nisu odustali. Dok su padale bombe, liječnici su previjali rane, tješili ranjenike i unosili tračak nade u podrumima prepunima boli i straha.
No i ta bolnica, srce grada, nije bila pošteđena. Tijekom napada na Vukovar ubijena su 32 djelatnika bolnice, od čega je 20 pogubljeno na Ovčari.
Krvavi kraj i Ovčara – rana koja ne zacjeljuje
Kad je 18. studenoga 1991. slomljena obrana Vukovara, sve je palo. Grad, bolnica, i posljednje utočište ranjenih i bolesnih.
Sutradan, 19. i 20. studenoga, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi i Jugoslavenske narodne armije odveli su iz bolnice najmanje 266 ranjenika, civila i članova medicinskog osoblja.
Ubijeni su na poljoprivrednom dobru Ovčara, samo nekoliko kilometara od Vukovara. Mučki i divljački smaknuti.
Dr. Vesna Bosanac – lice hrabrosti
“Bilo je iznimno teško kada je postalo potpuno okruženje, jer je u početku glavni sanitetski stožer Ministarstva zdravstva 2-3 puta tjedno slao pomoć, to je bilo do 24. rujna, a iza toga nitko nije mogao proći, a ranjenika je bilo sve više”, ispričala nam je svojedobno u razgovoru, pokojna dr. Vesna Bosanac, ravnateljica vukovarske bolnice 1991.,
Kad je agresorska JNA uz pomoć srpskih paravojnih postrojbi potpuno opkolila grad, sudbina bolnice bila je zapečaćena. 17. i 18. studenoga Vukovar je pao – s njim i bolnica.
Formalni zapovjednik bio je Milan Mrkšić, a za “evakuaciju” bolnice zadužen Veselin Šljivančanin, kasnije osuđen kao ratni zločinac. On je organizirao mučenje i odvođenje ranjenika, ubijanje na Ovčari, te sprječavao evakuaciju civila.
“On nikad nije djelovao kao profesionalan vojnik. Bio je ograničen, samouvjeren i arogantan čovjek koji nije držao do zapovijedi niti međunarodnog sporazuma. Nije dopuštao ni Crvenom križu da dođe do bolnice. Bio je tamo, znao je što se događa i kako su ljudi izvođeni iz bolnice”, kazala je dr. Bosanac.
‘Grad koga više nema’
Prim. dr. medicine Vojislav Stanimirović, o bolnici je govorio kao o posljednjem uporištu ustaške vlasti, navodi Mirko Valentić u svom djelu Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. Dio njegova sjećanja objavljen je u listu Srpske vojske Krajine – Vojska Krajine a glasi ovako:
“Toga 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekad grad lepotan. Ljudska mašta ne može da zamisli ono što se tada u gradu moglo videti kao stvarnost. Rečju, grad koga više nema, koji pruža sliku pakla, pun dima, paljevine, leševa, smrada, a ponajviše nepreglednih ruševina. Nekad jedna o lepših građevina u gradu, sa novim zdanjem podignutim pre 15 godina važila je za jednu od najopremljenijih bolnica u bivšoj Jugoslaviji. Sad je praktično nema. Nekada je imala kapacitet od 450 bolničkih ležajeva, sva potrebna odeljena sa subspecijalističkim i pratećim službama. Sad od toga nema ništa, jer je 75 odsto objekta srušeno i uništeni”.
Podsjetimo, Stanimirović je bio gradonačelnik Vukovara dok je grad bio pod srpskom okupacijom. Bio je i ministar okupacijske “Republike Srpske Krajine”, čovjek koji je 1995. primio orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju od Radovana Karadžića u Banjoj Luci. U procesu mirne reintegracije bio je predsjednik prijelaznog Izvršnog vijeća za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem. Jedan je i od osnivača Samostalne demokratske srpske stranke 1997. godine u Vukovaru. A bio je i zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog sabora od 1997. do 2000. godine, a u dva navrata i zastupnik SDSS-a i predsjednik Kluba zastupnika SDSS-a u Hrvatskom saboru te je obavljao i druge funkcije u hrvatskom Saboru.
‘Nemamo dovoljno snage za poraziti Hrvatsku vojsku’
Unatoč enormanim žrtvama i razaranju, ratni pohod velikosrpske agresije na Hrvatsku nasukao se već na tom prvom koraku – na junačkoj obrani Vukovara.
“Obrana na Dunavu imala je bez pretjerivanja prave odlike legendarne obrane Grka u Termopilskog klancu od daleko brojnijih Perzijanaca. Vukovar je doduše izgubljen, ali slomljena je zamisao Glavnog stožera JNA o brzom zauzimanju Hrvatskog Podunavlja i cijele Slavonije, piše Valentić u svom djelu.
“Prve sumnje izrekao je general Veljko Kadijević u svom tajnom izvješću već 28. rujna. S najviše pohvala govorio je jedino o IX.(kninskom) korpusu, zatim o ratu na Banovini, optužujući ovdje pretjerane pljačke koje unose nerede i sukobe među srpskim pobunjenicima. Za zastoj na ratištima diljem Hrvatske optužio je obranu Vukovara i s tim u vezi zaključio: sve je zapelo na Vukovaru.
Sposobnost, patriotizam i snažnu motivaciju prepoznao je vrlo brzo glavni zapovjednik agresorske Armije general Kadijević. U tajnom izvješću političkom rukovodstvu Republike Srbije i Crne Gore od 9.listopada 1991. govoreći o stanju na ratištu u Hrvatskoj, rekao je ovo: JNA nema dovoljno snage da potpuno porazi Hrvatsku vojsku”, zaključuje Valentić.
Vukovar nikad neće biti samo grad
Danas, Vukovar nije samo mjesto na karti. On je simbol otpora, žrtve i ljubavi prema domovini. Uspomena na 87 dana pakla i tisuće života koji su stali između tame i slobode, piše Net.hr.
