Tijekom Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016., grad je posjetilo više od 500.000 stranih gostiju, a službeno evidentirani turistički prihod iznosio je 1,2 milijarde dolara – a stvarna je potrošnja bila viša, jer mnogi turisti nisu ušli u statistiku (privatni smještaji, neregistrirani troškovi).
Navijači ne dolaze samo na utakmice. Dolaze zbog atmosfere. Između utakmica traže zabavu – restorane, barove, klubove. Neki ostaju u hotelima i koriste online opcije. Platforme kao što je Millioner Casino bilježe porast aktivnosti baš u tim periodima. Logično – ljudi su u gradu, imaju slobodno vrijeme, žele se opustiti bez izlaska.
Brojke iz stvarnog svijeta
Brazil je 2014. bio domaćin Svjetskog prvenstva u nogometu, što je prema službenim izvješćima donijelo stotine tisuća više turista nego 2013. godine. FIFA i brazilska vlada uložile su milijarde u infrastrukturu i marketing. Isplatilo se? Kratkoročno da. Dugoročno – upitno (mnogi stadioni danas stoje prazni).
Pariz 2024. bio je drukčiji slučaj. Grad je zabilježio 11,2 milijuna posjetitelja tijekom Olimpijskih igara (podaci grada Pariza). Visa je objavila da je broj korisnika Visa kartica koji su putovali u Pariz porastao za 42 % u prvom tjednu Igara u usporedbi s istim periodom 2023. godine.
Sports ETA je 2024. objavio izvješće za američko tržište. Sportski turizam – 47,1 milijarda dolara direktne potrošnje. Ukupan ekonomski učinak (uključujući indirektne efekte) – 114,4 milijarde dolara. To je samo SAD. Globalne brojke su puno veće, ali teže ih je precizno izmjeriti.
Hoteli? Popunjenost raste, to je sigurno. Koliko točno ovisi o gradu i događaju. Cijene soba se udvostručuju, ponekad i više. Primjer: prema STR-u, prosječna dnevna cijena (ADR) u Parizu tijekom Olimpijade 2024. iznosila je oko 342 eura, u odnosu na uobičajenih 180-200 eura.
Zabavna industrija radi prekovremeno
Što se događa kada stotine tisuća navijača preplave grad? Stvara se svojevrsni kontrolirani kaos. Restorani pune stolove tri puta brže nego inače. Barovi rade do jutra. Koncerti se organiziraju spontano.
Paralelno s fizičkim događanjima, raste i online potražnja za sadržajem i igrama. Online platforme za igre dobivaju nalet korisnika. Zašto? Jer je to fleksibilno. Netko se vratio u hotel nakon utakmice, umoran je, ali još uvijek pun adrenalina. Ne želi izlaziti, ali želi nešto raditi. Otvara laptop ili mobitel. Industrija online zabave to zna i prilagođava kampanje – posebne promocije tijekom velikih sportskih događaja nisu slučajnost.
Prava prijenosa? Iako ugovori često nisu javni, vrijednost ciklusa za najveće događaje redovito se mjeri u milijardama dolara na globalnoj razini. Televizijske kuće i streaming servisi plaćaju enormne svote za ekskluzivitet. Taj novac se onda dijeli kroz cijeli lanac – od FIFA-e ili IOC-a do lokalnih organizatora i medijskih kuća.
Infrastruktura – blagoslov ili prokletstvo?
Atena 2004. Katastrofa u smislu dugoročnog planiranja. Objekti su izgrađeni, Igre su bile uspješne, a onda? Napušteni stadioni. Troškovi održavanja bez prihoda. Grčka je platila cijenu lošeg postolimpijskog plana.
Barcelona 1992. Suprotna priča. Olimpijada je bila izgovor za potpunu transformaciju obale. Danas je to turistička zona koja zarađuje milijune godišnje. Razlika? Vizija. Barcelona je znala što će s objektima nakon Igara.
Rio 2016. završio je negdje između ta dva scenarija. Neki objekti se koriste (Maracanã), drugi propadaju. Nije bilo jasnog plana. Ili je bio, ali se nije provodio. Ishod je mješovit.
Infrastruktura ostaje. Pitanje je što grad s njom radi. Zračne luke, ceste, hoteli – to sve ima vrijednost i nakon događaja. Ali stadioni kapaciteta oko 60.000 mjesta? Ako grad nema klub koji može puniti takav stadion, to postaje teret.
Medijska izloženost vrijedi koliko?
Teško je to kvantificirati. Milijarde ljudi gledaju otvaranje Olimpijskih igara. Vide grad, kulturu, ljude. To je reklama koju novcem teško možeš kupiti. Sydney 2000. je dobar primjer – nakon Igara, Australija je postala popularnija turistička destinacija. Koliko je to direktno vezano za Olimpijadu? Teško reći, ali korelacija postoji.
Brendiranje destinacije kroz sport funkcionira. Ali mora biti autentično. Ako grad forsira imidž koji ne odgovara stvarnosti, turisti to primijete i razočaraju se.
Što s negativnim stranama?
Ekologija. Iseljavanje lokalnog stanovništva. Prekomjerna komercijalizacija. To su stvarni problemi. Rio je iselio tisuće ljudi iz favela da napravi prostor za olimpijsku infrastrukturu. Pariz je imao kontroverze oko čišćenja Seine – milijuni eura potrošeni da rijeka bude dovoljno čista za natjecanja.
Gradovi moraju vagati. Je li ekonomski boost vrijedan socijalnih i ekoloških troškova? Ponekad jest, ponekad nije. Ovisi o prioritetima i dugoročnoj viziji.
Što dalje?
Zabavna industrija će nastaviti profitirati od sporta. To je sigurno. Navijači traže kompletno iskustvo – od tribina do restorana, od barova do online platformi. Tržište se prilagođava.
Pitanje za gradove domaćine nije “hoćemo li imati ekonomski boom?” Pitanje je “kako ćemo ga iskoristiti i što će ostati nakon što svi odu kući?” Odgovor na to pitanje određuje je li domaćinstvo velikog sportskog događaja uspjeh ili skupi promašaj.
