ŽIVOT NA 'MINIMALCU'

Video1. maj u Rijeci nekima neće donijeti plaću: Pogledajte što riječki brodograditelji, blagajnice… kažu o slavnim danima ‘radničke Rijeke’!

RH: 119.000 ljudi je bez posla, 50.000 na minimalcu, i to skoro najmanjem u EU. ‘Čovjek potone psihički, nezadovoljstvo, podcjenjuju nas, svačime prijete’

I tako nam je ministar rada otišao dva dana prije Praznika rada. A zadnji mu je potez bio što je dogovorio da i učitelji i doktori i medicinske sestre i svi državni i javni službenici od prvog svibnja dobiju povišice, odnosno 4% više na osnovicu.

Izgleda da prvi put na Prvi Maj sindikati imaju barem mali razlog da ne budu nezadovoljni. Ali, to ne znači da su radnici zadovoljni. 119 tisuća ljudi uopće nema posao, 50.000 ljudi radi za minimalac, i to minimalac koji je među najmanjima u Europi, izvještava Ida Balen za RTL Direkt.

Kako je živjeti s minimalnom plaćom?

Jedna nam je blagajnica u Rijeci danas ispričala kako je živjeti s minimalnom plaćom, a dvoje škverana kako su živjeli prije i sada. Priča o radnicima i naša radnica, Ida Balen, na početku uz glazbenu podlogu KUD Idijota… 

Sjećaju se Riječani da je njihov grad nekada bio sinonim za radnike i brojne tvornice koje danas ne postoje. Ali, još uvijek postoji mjesto s kojeg se svakoga dana ori radnička pjesma.

U zlatno vrijeme “3. maj” je zapošljavao oko devet tisuća radnika, gradili su najsuvremenije brodove, za brodogradilišta diljem svijeta i bili su jedno od najjačih brodogradilišta u Europi. Danas “3. maj” ima oko 800 radnika i 300 kooperanata.

Ovo su neki od radnika koji osjetili te zlatne osamdesete, u kojima se gradilo desetak brodova godišnje i u kojima se od plaće moglo živjeti.

Zlatno doba 3. maja

“Dvanaestog je redovno bilo, moglo je bit’ samo ranije, dan dva. Tu je bila banka, donosili novce u torbi, odmah dijelili nam plaće”, kazao je Mile Šalić, poslovođa u “3. maju”.

“Treći maj” je 2018. bio pred slomom, proživljavali su situaciju kakva je danas u Brodosplitu. Predstečajne postupke i mjesece bez uplaćene kune. Trenutno je i ovdje daleko od dobroga. No, pamte puno gora i puno bolja vremena. Plaću su računali u markama.

Mile bi kao radnik dobio oko dvije tisuće, dakle, oko osam tisuća kuna. Ali tada je to vrijedilo puno više. Sada ima oko sedam, kao poslovođa, a prosječna je plaća radnika nešto više od šest tisuća kuna.

“Stvarno je bilo vrijednije nego ovo sada. Sada, koliko god zaradite, uvijek je malo za život. Skupo je sve, skupi su troškovi stanovanja. Volio bih da opstane to. Jer to nas je mnoge i othranilo i djecu nam školovalo i sve”, rekao je Šalić.

Brodogradilište je othranilo cijeli kraj. Gradnja brodova pratila se kreditima banaka, ali kada bi se brod prodao, za vrtoglave iznose, svi bi zaradili, a od 3. maja su živjele su i primorske i obitelji iz unutrašnjosti.

Poslovođa Josip Čimbora: “Ja sam kao mladi radnik, kao dečko još, nisam bio oženjen, sjećam se da sam mogao svake večeri otići na pizzu, u piceriju, a sad nema. 

U prosjeku se onda moglo puno više nego sada. Kako bih ja rekao, obezvrijeđen je rad radnika u brodogradnji. Rad u brodogradnji je rudnik, kako kažu, jedna vrsta rudnika gdje se ljudi stvarno narade, i po suncu i po kiši i po svemu i narade se u sekciji. Pod 50 stupnjeva se radi, vari…”

Kao u Balaševićevoj “Za treću smenu”…

Hrvatska je među šest zemalja s najnižom minimalnom plaćom u Europi i od nje preživljava 50 tisuća radnika. Među njima je Andrena Prtenjača, blagajnica. Kroz život je puno toga radila, posljednjih pet godina je blagajnica:

“Problemi su ogromni, stajanje na nogama i dizanje teškog tereta i plus to, ja smatram da bismo mi morali imat’ dodatak na teže uvjete rada. A šta se tiče plaće, to je minimalac.”

Može li s plaćom izgurati mjesec?

“Nikako. Ja vam živim sama, ja sam podstanar, ja dobijem 3800, nije me sram reći, a 2200 kuna mi je samo stan”, povjerila nam je:

“Čovjek potone psihički, iz nezadovoljstva, u odnosu kolegijalnom, u odnosu firme prema radnicima, podcijenjeni smo, prijete nam svim i svačim.”

Hoće li ona raditi za Prvi maj?

“Ne! Niti bih, niti bih. Vjerujte mi!”, kazala je.

Recepcionerka Jasna Mihoković je radni vijek također provela u “3. maju”, a Praznik rada bio je nešto posebno:

“Plesali su se spletovi kojekakvih plesova. Dobili bi svi crveni karanfil. Obično bi se igrali kakvi susreti tu u sportskom parku. Danas je sve to skromnije, sve u osobnim aranžmanima. Nema više one opuštenosti i spontanosti kao što smo nekad imali.”

Prvi maj mnogima neće donijeti plaću. Prije 136 godina postavljeni su sada ozbiljno narušeni radnički temelji. Ali ovi će ljudi svejedno slaviti, u njih su duboko utkane neke zaboravljene vrijednosti. 

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Povezani sadržaj
Views Views