“Ako je moja kampanja 2013. bila „prilično čudna“, kampanja PGS-a na ovim je izborima još čudnija”, piše Amir Muzur
Bivši gradonačelnik Opatije, redoviti profesor i pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta prof. dr. Amir Muzur medijima i javnosti poslao je otvoreno pismo koje prenosimo u cijelosti.
“Dragi Nikola, dragi Franjo,
dugo se znamo, i ne samo iz politike: kolike sam dobre ćevape i sarme pojeo s Nikolom kod Fadile i u „Žamariću“, tolike sam i sjajne knjige izdao s Franjom. Koliko smo se nadivanili – s Nikolom o Opatiji i Fakultetu, s Franjom o Ivanki Klarić ili Voji Radoičiću.
Kad me stislo zdravlje, Nikola me primio kraljevski, a kada sam tražio posao, Franjo je napravio sve da pomogne (i ja sam njemu bio pri ruci kada je u Thalassotherapiji strahovao za svoje srce). Ukratko, ne slavimo zajedno rođendane i nove godine, ali se možemo smatrati prijateljima. Kako sam čuo od jednog srbijanskog kolege ranih 1990-ih, i dopalo mi se: „što god da se dogodilo, tako neka i ostane“. Mogao bih ovo pismo uputiti i samo vama dvojici, ali, u vjeri da svoju zbunjenost stvarima koje se događaju dijelim s mnogim dobronamjernim ljudima u ovome gradu, pišem ga otvoreno.
O čemu se radi? Naravno, o fenomenu zvanom Davor Štimac.
Ne znam što je mislio prije ovih izbora o Štimcu Franjo, ali Nikola je bio zaista dobar s njime: nije nikakva tajna da su još lani u srpnju Davor i Nikola zdušno podržavali istog kandidata za dekana Medicine, kao i da je Nikola bio itekako zabrinut Davorovom de facto smjenom u KBC-u.
Davor je Nikoli, opet, bio mentor pri doktoratu, a kasnije mu je pomagao i oko profesure. Zapravo, bili su toliko bliski da sam, kada je Davor objavio svoju kandidaturu za gradonačelnika u prosincu, bio uvjeren da je on kandidat Nikole i PGS-a. Što se dogodilo koji mjesec kasnije, ostaje za mene tajnom: Nikola je, kao što je poznato, postao i sam kandidatom i, manje-više brzo nakon toga, počeo s napadima na Davora. Možda ja o Davoru ne znam sve: možda Nikola, Franjo i drugi iz stranke znaju više i presudnije (premda me malo muči da su to „doznali“ tek nakon Davorove kandidature), ali ovdje se osvrćem na argumente koje slušam u javnom prostoru.
Recimo, kaže na internetu (nemam profile, pa vijesti do mene dolaze s kašnjenjem i zamućene) Marija Ivaniš da sam prije osam godina bio kandidat PGS-a za župana, a vidi me sad… Pametna je Marija, ali i mlada, pa se ne sjeća da smo mi, PGS-ovci, poznati po nedosljednosti: osim što je PGS u proteklih nekoliko izbornih ciklusa isprobao kao koalicijske partnere SDP, HNS, HSLS, Laburiste, IDS, HSS i tolike druge, i Nikola je dobrih dvanaest godina žestoko kritizirao Obersnela, a onda, odjednom, izronio njegovim zamjenikom.
Ja sam, doista, bio kandidat PGS-a za župana 2013.: istina, malo me razočarala anketa koja je otkrila da samo trećina PGS-ovih birača daje glas meni, a čak polovina kandidatu SDP-a Zlatku Komadini. Jedan je tadašnji stranački funkcionar tvrdio da je krivo moje ime koje ne zvuči dovoljno „domaći“, ali se nisam time previše zamarao. I inače je ta kampanja bila prilično čudna: na jednom vijećanju, sjećam se, na kojemu sam prihvaćen kandidatom, ustane jedan član stranke i pozove sve na zajedničku „feštu“ sa SDP-om negdje u crikveničkom kraju. Ili, kaže meni šef stranke, Darijo Vasilić, da ne bi bilo zgodno predstavljati me u njegovom Krku, jer je on tamo u stabilnoj koaliciji s SDP-om. No, prošlo je i to, i svakako ne krivim PGS što sam izgubio te izbore.
Ako je moja kampanja 2013. bila „prilično čudna“, kampanja PGS-a na ovim je izborima još čudnija (naravno, samo onima koji od kampanje očekuju iskreno nadmetanje ideja, programa i ljudi, a ne strateška repozicioniranja).
Prije svega, PGS ide u gradu odvojeno od SDP-a, a na županijskoj razini u koaliciji. Mora da to zbuni ponekog (naivnog) birača. Drugo, u gradu se nudi alternativa SDP-u, ali se niti jednom riječju ne kritizira taj SDP i njegov kandidat, štoviše, u drugom ga se krugu čak izravno i štiti i zagovara. To je zaista jedinstven slučaj na izborima, i ne samo u Rijeci: da se vlast istodobno želi i ne želi mijenjati. (Možda se najsimboličnije to vidjelo u emisiji „Otvoreno“, gdje su se kod Smrtića sučelila petorica kandidata za gradonačelnika Rijeke. Igrom abecedne sudbine, na jednoj strani našli su se Filipović i Ivaniš, a na drugoj Miletić, Ostrogović i Štimac. Ispalo je da se među stranama sjedenja u studiju, zapravo, nazire nemilosrdno jasna granica „stare“ i „nove“ Rijeke…).
O ovome gradu mogu se pjevati pjesme, ali, stanje financija, projekata, demografije i gospodarstva po svim je objektivnim pokazateljima vrlo zabrinjavajuće. Ne treba se za sve kriviti Filipovića, ali se niti ne može zatvarati pred tim oči. Uostalom, Nikola i Franjo to savršeno dobro znaju, samo su svjesno odabrali šutnju, pa i negaciju.
Ali, kao da ta svrstanost PGS-a uz SDP nije bila dovoljna, Nikola je počeo napadati Štimca, uglavnom po dvama pitanjima – da je Štimac prikriveni desničar i da njegova kampanja ima netransparentne sponzore koji očekuju da im se „investicija“ vrati nakon pobjede na izborima.
O besmislu „lijevo-desnog“ diskursa napisane su čitave biblioteke koje i Nikola i Franjo dobro znaju. (Možda je taj besmisao najbolje razotkrio Norberto Bobbio, dokazavši još prije trideset godina da tradicionalne podjele političkih stranaka na „lijeve“ i „desne“ više nisu krute i da su uvelike podložne stalnim promjenama.) Čak i ako ne želimo stavljati „lijeve“ i „desne“ ideale u relaciju prema osobnom sazrijevanju (kao što je, po nekima, Churchill duhovito promatrao preobrazbu liberala u konzervativce), i u samoj Rijeci možemo pronaći primjere socijaldemokrata, poput Slavka Linića, čiji su potezi bili osuđivani kao „desni“.
Uostalom, i Nikola i Franjo imaju privatne tvrtke koje moraju težiti profitu: ne bi li to bilo zbunjujuće za izvorne marksiste, a u Jugoslaviji bi ih se još 1950-ih, po svoj prilici, proglasilo „desnom reakcijom“. Po čemu je to Štimac toliko „desni“ da bi trebao predstavljati opasnost za Rijeku, nije nigdje rečeno. Logično, zato što se u našem kraju pridjevak „desno“ već duže vrijeme vrlo uspješno koristi kao demagoški alat za demontažu onih koji se usude kandidirati protiv vlasti.
Što se, pak, tiče, transparentnosti sponzora i njihove zloporabe donacija, to je nešto što može mučiti i stranke i udruge, i ne samo na izborima. (Interesantno je, međutim, da nikoga, izgleda, ne smeta da stranke, financirane dijelom iz poreza, za kampanju, dakle, troše i novac koji im daju građani, dok novac namaknut od privatnika odjednom „smeta“ te iste građane.)
Svaki donator očekuje nešto zauzvrat: neki žele samo da im se ostvare politički snovi, neki vide i korist u bliskosti s vlašću za vlastite poslove: no, o idealima i praksama vlasti ovisit će hoće li te puste želje biti ostvarene. Taj problem, međutim, ima PGS, SDP i svaka druga stranka jednako kao i Štimčeva udruga „Građani prije svega“ (PGS pritom ima nekih zaista „interesantnih“ donatora).
Mene je, recimo, razveselilo vidjeti da PGS ove godine, konačno, bar sudeći po broju plakata, ima sredstava za Nikolinu kampanju. I sad zamislite da netko, samo temeljem toga, optuži SDP da je financirao Nikolinu kampanju, očekujući zauzvrat podršku u drugome krugu protiv Štimca! (Ako nije, SDP je svakako trebao pomoći, s obzirom na „žestinu“ Nikolinih napada na Filipovića.)
Osim Nikolinih napada na Štimca, Franjo je u otvorenom pismu, naslovljenom na švedsku ambasadu u Zagrebu, odlučio „nagaziti“ još jednog aktivista sa Štimčeve liste, Milorada Stanića, švedskog počasnog konzula u Rijeci, denuncirajući ga da netransparentno upravlja financijama jednog projekta (misleći na žičaru na Učku) i pitajući se, tobože, smije li se jedan počasni konzul uopće politički angažirati.
Dragi moj Franjo, čitao sam više Tvojih pisama i pouzdano mogu reći da ovo nisi pisao Ti: ovoliko zlobe i štetočinstva Ti nikada ne bi uspio naći u sebi. Znam Te kao pasioniranog temperamentnog intelektualca, a ovo je pisao neki neinformirani nedosljedni jadnik. Ti barem znaš da sam bio kandidatom PGS-a za župana u vrijeme kada sam bio počasnim konzulom Republike Poljske: ne samo da Ti i PGS niste tada imali ništa protiv toga, nego nije imala ni poljska ambasada – ambasade žele da su im počasni konzuli što utjecajniji, to i jest smisao njihova djelovanja. Znam da ovo pismo nisi mogao Ti napisati i zato što smo se obojica veselili Lukežićovoj knjizi o riječkim konzulatima koju si izdao, a ovo pismo nije drugo doli blaćenje Riječanina pred stranim diplomatskim predstavništvom. (Jedno je izdati knjigu, a drugo izdati vlastiti grad.)
U ime dugogodišnjeg prijateljstva, pokušavam opravdati Nikolinu i Franjinu motivaciju za rat protiv Štimca, za zagovor statusa quo u Rijeci. Ako se ta motivacija jednoga dana pokaže ispravnom, priznat ću vlastitu grešku i glupost. Ali ono što nikako ne mogu opravdati, i zato obojicu ovdje prozivam, jest da ste sukob principa pretvorili u osobni. Osobno je sveto: to zna Franjo, kojega su nedužnoga vodili u lisicama Korzom, to znamo Nikola i ja koje su novine „rastezale“ na naslovnicama. Zamislite kako bi pokvaren bio netko tko bi sve grijehe Jugoslavije svalio na činjenicu da su Nikola i Franjo obnašali visoke dužnosti u riječkoj hijerarhiji komunističke partije! Odmah bismo ga otpisali kao deplasirano glupog.
Nakon ovih mojih javno istaknutih dvojbi, razumjet ću ako me izbacite iz PGS-a. Jedini razlog da se sam, posramljen, ne povučem su veterani poput Kajbe, Marelića i drugih, od kojih se može uvijek toliko naučiti, kao i ona mlada, vedra, pametna lica Viktora, Pilepića i drugih od kojih očekujem da će sutra voditi jedan meni prihvatljiviji PGS.
Za vas dvojicu, dragi moji Nikola i Franjo, mogu samo reći da vas volim, ali da mi vaši grijesi počinju biti teški, preteški, kao da su moji vlastiti.”, napisao je u otvorenom pismu Amir Muzur.