
Zagrebački bend Elemental ovog petka, 20. studenog, stiže u riječki Pogon kulture gdje će publici premijerno predstaviti svoj deveti studijski album „Dobra djeca“, objavljen nakon gotovo šest godina diskografske pauze. Bit će to još jedan susret benda i grada koji već godinama njeguju posebnu, čvrstu kemiju – onu bez zadrške, filtera i poziranja.
Uoči koncerta razgovarali smo s Mirelom Priselac Remi, koja nam je u svom prepoznatljivom, britkom i iskrenom stilu otkrila kako je nastajao novi album (koji se u šali zamalo zvao „Minjaj!“), zašto danas otvoreno progovara o anksioznosti i terapijama, kako s odmakom gleda na bezvremenske hitove poput „Romantike“, ali i zašto se svaki put kad dođe u Rijeku zapita što uopće radi u Zagrebu.
Draga Remi, uskoro nam dolazite u Rijeku, za početak – kako se osjećate uoči koncerta?
Rijeka nas nikada ne ostavlja ravnodušnima – ipak je to grad koji počiva na golemom muzičkom nasljeđu i nije jedan od onih koji te olako puste da siđeš s pozornice. Volimo se međusobno, volimo tu gungulu nabrijanog koncerta, uzbuđenje kad započne prva pjesma a koje ne popušta skroz do drugog bisa! Rijeka uvijek hoće još, a mi onda to i dajemo, jer zato smo tu!
Prošlo je gotovo šest godina od albuma „Ilica“. Kako je izgledao kreativni proces i u kojem ste trenutku shvatili da su se složile sve kockice za deveti studijski album „Dobra djeca“?
Ajme, to je baš bio dugotrajni proces, od 2020. Znate li kako smo čak htjeli nazvati album, u jednom momentu zezancije? „Minjaj!“ – ali zašto? Zato što smo sto puta preslušavali, mijenjali i „minjali“ dionice, nadopunjavali i radili da sve bude najbolje što možemo dati. To se čuje na albumu, zakucali smo ga kao tricu s pola igrališta! Nije to samo moj sud, kritika nas je pomazila u svojim recenzijama, što nam je samo dalo još vjetra u leđa. Nije lako ostati relevantan nakon skoro 30 godina rada, ali mi smo ostavili srce na terenu, da i vama i nama bude dobro. Ma što dobro – najbolje!
Naslovna pjesma i općenito cijeli album nose jaku generacijsku poruku o ljudima koji su rasli kroz tranzicije i krize, ali nisu izgubili empatiju i bunt. Tko su zapravo ta „Dobra djeca“ danas?
Moja mama kaže da je dobro dijete ono koje je poslušno, a ja se samo smješkam krajičkom usana kad ona to kaže… Meni se više čini da su dobra djeca ona koja postavljaju neugodna pitanja i znaju reći „ne“ kada treba. Djeca koja su izrasla u odrasle ljude koji znaju postaviti svoje granice, koja se ne daju voditi žedni preko vode. Ima li nas još?

Na albumu jako hrabro progovarate o temama poput anksioznosti i mentalnog zdravlja (pjesme „Srce moje“, „Bit ću dobro“). Koliko je danas oslobađajuće, ali i zahtjevno, staviti vlastite nesigurnosti u stihove pred publiku?
Pazi, ostavljamo (potajno i bez priznanja) stotine eura na terapije, čitamo self-help knjige, palimo kadulju i dižemo vibraciju, a vrlo se rijetko temama koje život znače – na ovoj intimnoj razini – bavimo u muzici ili u javnom prostoru. Krijemo svoje slabosti kao zmija noge jer živimo u društvu koje želi idealnu sliku s Instagrama. A realno, svima nam trebaju zagrljaj, razumijevanje i dopuštenje da kažemo: „ne mogu, trebam mali predah, trebam pomoć, trebam 2 dana tišine…“ Pisati o psihičkom zdravlju bilo je nevjerojatno oslobađajuće, ali i osnažujuće. Da sam ja slušateljica, a ne i autorica, voljela bih da postoji bend koji mi budi osjećaj „sigurne zone“, gdje mogu biti točno ono što jesam, bez filtera, blura ili popravaka. I voljela bih da postoji bend koji mi kaže: „I nama je isto kao i tebi. Dođi. Zajedno smo u ovome.“
Koliko nam je i dalje prijeko potreban taj glas otpora u javnom i glazbenom prostoru?
Hajdemo zajedno kliknuti na naslovnice portala pa da prebrojimo vijesti koje nam bude strah, iz vizure ljudi koji pokušavaju biti iskreni, ispravni i na strani svjetla. Ne bismo našli puno dobrih vijesti, zar ne? Uvijek sam govorila da su ovi naši predjeli mjesto neiscrpne inspiracije, ako si muzičar koji je angažiran, ali da će inspiracije baš ovoliko biti – e to nisam mogla niti sanjati.
Album je u potpunosti vaš autorski rad, a Shot potpisuje produkciju i miks. Kako nakon više od 20 godina zajedničkog rada izgleda ta dinamika u studiju – ima li i dalje kreativnih iskrenja ili stvari idu potpuno intuitivno?
Kreativne kritike uvijek su dobrodošle, pogotovo kad radiš s ljudima kojima dubinski vjeruješ. Znaš onu staru, kad ti petoro ljudi kaže da si pijan, lezi i valjaj se, hehe… Mi se dobro nadopunjujemo, a s obzirom da se i izvanredno dobro poznajemo, znamo kako ne prijeći onu tanku granicu dobrog ukusa kad je međusobna kritika u pitanju. Zbilja, dosta smo intuitivni, takozvani, „feelingaši“, i obično nas taj prvi osjećaj jesmo li na dobrom putu ne prevari u procjeni.
Kako uspijevate ostati autentični i svoji u vremenu kada se glazbena industrija sve brže mijenja i diktira kratkotrajne trendove?
Radiš svoje i vjeruješ u sebe. To je to, nema tajnih sastojaka. Samopouzdanje se s godinama sve lakše pronalazi jer znamo da publika želi autentični Elemental, a ne neku AI verziju našeg zvuka. Naravno, mi smo svoj zvuk s godinama mijenjali, i upravo je ta promjena naša jedina konstanta. No ne bih rekla da smo se mijenjali s trendovima, nego baš u inat njima.

Dolazite u Pogon kulture 20. studenog predstaviti nove pjesme. Rijeka i Elemental uvijek su imali posebnu, čvrstu kemiju – kakav osjećaj u vama budi riječka publika i što joj ovaj put donosite na pozornicu?
Dolazimo predstaviti novi album, set lista većinom će biti posvećena njemu. No kad iz publike čujemo da netko viče „Iz dana u dan!“, nećemo je preskočiti. Bit će nam uzbudljivo jer je uvijek jako uzbuđujuće svirati nove pjesme koje su nam tek odnedavno „u prstima“. Ako se spotaknemo u tekstovima, nadamo se da će nam šaptači iz publike pružiti ruku, hehe… Šalim se, uigrani smo, dolazimo spremni, ipak smo mi Elemental koji je poznat po energičnom nastupu.
Rijeka važi za grad s posebnom rokerskom i alternativnom energijom, s publikom koja jako brzo prepozna stav i iskrenost. Osjećate li u Rijeci tu neku domaću, „srodnu“ atmosferu?
E, znaš što ti moram reći – Rijeka baš NIJE pozerski grad. Sviramo mi posvuda, mogu ti sad bez beda nabrojati gradove koji nas vole iz neke poze, a u Rijeci je baš vrlo iskreno… Kad te prihvate, njihov si, plate ti pivo, pozovu na šank, piju s tobom u backstageu, otvore ti dušu. Pankerima ne možeš muljati, odmah skuže tvoj fol.
Zato ja volim Rijeku, ona pljune u dlan i zakune ti se.
Imate li neka svoja omiljena riječka mjesta, rute ili rituale koje ne zaobilazite kada stignete u grad – bilo da je to kava na Korzu, đir po Kontu ili obavezni susret s dragim ljudima?
Prvo, kad dođem u Rijeku, pitam se što radim u Zagrebu, haha… Rijeka mi je savršeni mix maritimnog i urbanog, volim to što je malo „tvrda“ po rubovima. U posljednjih par godina primijetila sam da se otvorilo mnogo novih mjesta za kulturu, pogotovo za klince, a to mi je sjajno. Male alternativce se odgaja od malih nogu, a za riječku scenu ja se ne bojim.
Uz nove pjesme s „Dobre djece“, na set-listi vas čekaju i bezvremenski hitovi poput „Romantike“, „Malene“ i „Goli i bosi“. Kako danas, s ovom zrelošću, pjevate te stihove koji su obilježili odrastanje mnogih generacija?
Neke od tih starijih pjesama sada mi zvuče subverzivnije nego kad su nastale. Možeš misliti koliko bi se jedna „Romantika“ koja priča o seksu za jednu noć danas vrtjela na radiju… U publici često vidimo i starije generacije, dođu sa svojom djecom, pa vidimo da su i oni na svoje klince prenijeli neku dobru riječ o Elementalu. I to nas nevjerojatno raduje, jer publika uvijek mora imati onih prvih par redova koji polijevaju sebe i bend pivom. Da nije tako, otišli bismo svirati u neki Glazbeni zavod, hehe…
Za kraj – što biste poručili riječkoj publici uoči petka i koncerata u Pogonu?
Dođite da skupa budemo zločesta dobra djeca.







