Kretanje gradskim ulicama nije nešto što se treba preupustiti stihiji i slučaju
Živim(o) na Drenovi, najvišem riječkom naselju, koje ujedno prati imidž uređenijeg i ljepšeg od nekih drugih. Spoj svojevrsne blago nagnute visoravni i socijalističke stanogradnje okrenute privatnim kućama i nižim objektima rezultirao je ambijentom u kojem lako osjetite kontrast u odnosu na Vežicu, Turnić, Rastočine, Kozalu, Škurinje… Drenova nam je uvijek bila vrh, ne samo u smislu visine.
Ulazak djeteta u život naravno promijeni naočale kojima gledate prostore, proširi vaše vidike i rekalibrira kritički aparat. Sve izvire iz drugačijih potreba, a jedna od mnogih je da trebate lijepe prostore za duge i ugodne šetnje. I time ulazimo na škakljive terene na kojima neke šarene naočale pucaju (ili možda ih je samo beba istrgnula s vašeg lica). Gdje ćete šetati? U kojim uvjetima? Kakav će biti osjećaj šetnje?, pita se Kristian Benić u Brickzinalijama na webu rijeka2020.eu
Nelogičnosti
Nakon dosade prolaska uobičajenim kvartovskim rutama jedne sunčane nedjelje napravili smo svojevrstan “stress” test – jednogodišnja UC smještena je u kolica i krenuli smo u pješačko spuštanje do centra grada. Koliko je ovaj grad spreman na bebe? Koliko je spreman na vas kao roditelja? Koliko je dječja kuća cijeli grad?
Avantura. To je riječ koju ćemo iz pristojnosti upotrijebiti za opis iskustva. Znate to cijelo vrijeme, ali tek s kolicima uvidite koliko je suludo i do koje je razine automobilska cestovna komunikacija sveprožimajuća i isključiva, a vi neka mala mrvica. Rijeka je građena kao lučki emporij naslonjen na brodogradnju i naftnu industriju, po brežuljcima, padinama, zaravnima disperziranih točaka, a automobil je evidentno viđen kao jedina i nužna komunikacija.
No pritom sve je puno nelogičnosti, nepromišljanja, zanemarenosti čovjeka.
Dva kvarta, nigdje pješaka
Recimo, s Drenove bi bilo očekivano spustiti se do grada pravcem prema Kozali ili Rastočinama, dakle druga dva naselja neposredno naslonjena na centar, ali to je to nemoguće.
Naime, cijelo jedno veliko i važno naselje poput Drenove uopće nema suvislu pješačku komunikaciju prema tim zonama. Nedavno je čak rađena i renovacija dijela ceste, postavljane nove cijevi i sl., ali pločnik tu nije našao svoje mjesto. Ako ćete kroz kakvo šipražje i šumu možda se i probijete, kolicima s bebom sigurno nećete.
Dakle, pravac Škurinje, što znači vijuganje po cestovnoj komunikaciji koja vas prvo udaljava od centra grada ne bi li se tek onda počeli spuštati. Preludo.
Od te, nazovimo ju, makrokomunikacijske situacije, još su luđi mali detalji koji vas iritirajuće prate cijelim putem. Nepostojeći pločnici, sužavanja koja vas tjeraju na prometni kolnik, izostanak nagiba za nesmetan prolaz kolicima, parkirani automobili na pločniku…
Na pješačkim prijelazima bez semafora poneko će vam i stati, obično kombi s radnicima iz Požege ili krumpirima iz Međimurja, hibridi domaćih radničkih-yuppie-hipstera ne mare za te detalje, primjećuje Benić na rijeka2020.eu
Stvarno riskirate i morate biti na oprezu. Kolica koja ste skupo platili ili vam ih je netko posudio uništavate jer stalno forsirate labavi mehanizam. Nama je glavna drška popustila. Sorry, Petra. Dijete je naravno stalno uznemireno, ali srećom i znatiželja radi svoje pa im je sav taj promet ludo senzorno iskustvo.
Da ne ostane sve na riječima evo detalja na Škurinjama. Takve stvari vas prate do centra.
Gradovi nastaju zbog raznih razloga i prolaze kroz razne vrtloge. Neki na tom putu opstanu, a neki nestanu. Naizgled nepovoljan riječki brdski teren ne znači da Rijeka nema smisla jer geopolitička i makroekonomska važnost sredina određuju ritam razvoja – Venecija je stoljećima poplavna zona, Hong Kong nešto kvadrata zbijenih brdima, Seattle jedan od najkišovitijih gradova SAD-a… Ipak, u modernim gradovima potrebe stanovnika i pristupe urbanističkom razvoju određuju individualne ljudske potrebe, funkcionalnost sredine i održivi razvoj. Potonji je važan, a nejasan kada govorimo o gradu koji se osudio na automobil.
Čip nije sve
Moderni pristupi transportu i urbanizmu ruše granice. Pročitajmo o Eindhovenu koji je proživio sličnu transformaciju iz svijeta industrije. Ili pak knjigu Velo-City… Moraš radikalno ako želiš opstati. Konsenzus urbanista i developera je da samo sredine koje određuju ovakve stvari u europskom kontekstu imaju budućnost, a to određuje i ekonomiju nekih područja – priroda ulice određuje poslove koji u njoj nastaju, priroda naselja stanovnike koji u njemu žive.
Na kraju, uzalud nam smart city koncepti i svi čipovi ovoga svijeta ako nemamo normalan put između dva susjedna kvarta i moramo slomiti kolica riskirajući vlastito dijete. Smije li se tražiti kaznena odgovornost npr. za ovakve situacije? Dobro proučite fotografiju. To je pak Drenova, tu iznad i živimo.
Pred nama je zadaća ne bivanja samo akterima urbane promjene već, pokazuje se u kontekstu Rijeke, ona treba biti i radikalna, promišljena, puna društvenog inženjeringa i dizajna prostora. Samo krajnji cinici će reći – “pa šta, svi smo se tuda tako vozili i normalno odrasli”, piše Kristian Benić na rijeka2020.eu
Jesmo li, doista?
P.S. Evo i mama od UC je pročitala tekst i kaže da smo tada izgubili omijenog plišanca – zmijicu za dršku kolica.
VIDEO DANA:
