DOJMOVI IZ PORUŠENOG GRADA

SRCE SE STEŽE! Riječanka u Petrinju odnijela pomoć i napisala osvrt od kojeg naviru suze; Pročitajte što je napisala!

Foto: Facebook/Martina Tuta

Riječanka Martina Tuta jedna je od onih tisuća i tisuća naših (su)građana koja je osjetila neutaživi poriv da pomogne, koliko god može, potresom pogođenom području i ljudima u potrebi

I ona se s pratnjom otputila u Petrinju sa željom da barem nekome koliko-toliko ublaži tugu i pomogne korisnom donacijom. Sasvim očekivano i razumljivo, i nju su poput građana Petrinje i svih onih koji su došli na potresom pogođeno područje – preplavile emocije.

Svoje iskustvo i dojmove uobličila je u dirljivi napis koji je podijelila na društvenim mrežama. Njezinu objavu pod naslovom “Petrinja sasvim osobno prenosimo u cijelosti.

“[PETRINJA SASVIM OSOBNO ❤️]

Krećemo nešto prije 9 iz Sesveta.

Marko i ja.

Stajemo u Pevexu, kupujem poklon bon u vrijednosti 5,000 kn koliko sam prikupila od poznatih i nepoznatih ljudi posljednjih nekoliko dana (hvala vam svima!).

Uzimam bon u ruke i nadam se kako ću ga proslijediti u one kojima je pomoć najpotrebnija.

Vozimo po autoputu, na horizontu se naziru zrake jutarnjeg sunca i mislim si li je ovo neki božji znak, manifestacija nade.

Ne pričamo, svatko je u svojim mislima.

Ne znamo kakvi nas prizori čekaju. Vidjeli smo ih na TV-u, po portalima, na profilima društvenih mreza.

No, ništa te ne može pripremiti na te scene uživo. Ništa, osim osobnog dolaska.

Nalazimo se sa Natašom iz Petrinje. Ona će nas upoznati sa osobom kojoj ćemo darovati poklon bon. Njezina kuća, kaže, nije puno nastradala i postoje mnogi kojima je ovaj bon potrebniji.

Vozimo se selima oko Petrinje i na prvi pogled prizori se ne doimaju toliko tragični.

Izvana.

Vozimo se u koloni, na radiju se redaju pjesme We don’t need another hero, Should I stay or should I go, It’s a Wonderful life.

Ispred nas tegljači sa prikolicama, oko nas trošne kamp kućice u dvorištima skromnih kuća bez fasada.

Stižemo u Petrinju, parkiramo se ispred Gavrilović tvornice koja se ni po čemu ne uklapa u vizure ovog malenog grada.

Par koraka dalje, dočekuje nas Gordana.

Majka dviju 10-godišnjih blizanki, Tese i Tene.

Gordana nam se osmjehuje, no podočnjaci i umoran pogled odaju kako noćima nije spavala. Radi kao medicinska sestra u Petrinji i bila je na poslu za vrijeme potresa.

Poziva nas u svoj dom koji je obilježen žutom naljepnicom nakon brzinskog pregleda statičara. Pokazuje nam duboke usjeke na nosivim zidovima i gornji kat kuće kojim se vise ne smiju kretati.

Ovo više nije njihov dom, trenutno žive u prikolici dvorišta koje pripada njihovoj rodbini.

Njezine blizanke potres je psihički rastrojio, reagiraju na svaki šum i to je, kaže, najviše boli. Lako za kuću i stvari, nadodaje, bitno da su mi djeca dobro i da nam glava ostane zdrava.

Gordana već godinama kroz svoj posao pomaže starijima, nemoćnima, usamljenima. Ljudima po selima i zaseocima Banovine. Ovoga puta mi smo odlučili pomoći upravo njoj.

Predajem joj poklon bon, ona ga uzima bojažljivo, pomalo posramljeno, u očima se miješaju osjećaji tuge i nelagode. Oči, naime, nikada ne lažu.

Zaplakala je ona, zaplakala sam ja.

Zagrlile smo se, koroni unatoč.

Osjetila sam, u tom trenutku, da sam bon dala u prave ruke. Ruke koje su uvijek davale i pomagale, sada su konačno nešto i primile zauzvrat.

Gordana i Nataša pozivaju nas u šetnju gradom. Prihvaćamo poziv i krećemo niz ulicu.

Susjedi nas pozdravljaju, u gotovo svakom dvorištu nešto se radi i popravlja, većina kuća oblijepljena je sigurnosnim trakama, niti jedna više nema dimnjak.

Scenu ulaska u sami centar grada, onaj koji se stalno ponavlja na TV-u i u spotu Doris Dragović, neću nikada zaboraviti.

Ako bi morala jednom riječju opisati ono što su moje oči ugledale, to bi bila – apokalipsa.

Žila kucavica Petrinje postala je ulicom duhova. Razrušena je svaka, ali svaka kuća.

Trgovina nema. Nema niti ljudi.

Sablasna tišina dok jedino naši koraci tupo odjekuju ulicom.

Policija na svakom uglu. Trgovine, uslužne radnje, sve je porušeno.

Pažnju mi privlači jedan ugao gdje su gorile svijeće. Kažu mi djevojke da je to mjesto gdje je poginula ona curica dok je trčala kako bi pobjegla od potresa. Pored cvijeća stoji neotvorena Dorina čokolada. Jeza mi prolazi tijelom.

Nisam prošla kroz rat no zamišljam ga upravo ovako.

Ne znam što je gore; ostaci metaka na pročeljima kuća ili razrušeni krovovi i zidovi iza kojih život kao da je odjednom stao, zamrznuo se.

Gledam u nečiji dnevni boravak, kuhinju, dnevnu sobu, razmišljam o tome gdje su ti ljudi i hoće li se više ikada vratiti.

Tišina, grozna tišina. Razrušena je i škola, no djeci u ponedjeljak kreće online nastava. Kako, kad jedva da imaju i pristup struji, kamoli nekakvoj informatičkoj opremi.

Svako malo neki prolaznik pozdravi Gordanu ili Natašu. Pogledi su to koji govore više od riječi. Riječi su bile suvišne i nepotrebne.
Mnogo se stanovnika iselilo, no one ostaju. Tu ih veže posao, obitelj.

I dom za kojeg se nadaju da će jednog dana opet biti upotrebljiv.

Odlazimo iz centra, Nataša nas poziva na kavu u svoju kuću.

Dočekuju nas njezina majka i ujna koja je izgubila posao, a nakon potresa i krov nad glavom, pa sada sve žive zajedno.

Dočekuju nas otvorenog srca, nude hranu, nude piće.

Drago im je što smo tu, puno ljudi pomaže i dalje, no boje se kako će obnova biti spora i nepravedna. Prošle su obnovu nakon rata i te rane još nisu u potpunosti zacijelile.

Dok pijemo kavu i pokušavamo izvući neke pozitivne teme, novi potres. Poput topovskog zvuka praćenog jakom trešnjom. Ovo je ništa, kažu one. Ovo je bila mala beba, a tako nam je barem 10tak puta na dan.

Stresli smo se, a ovo je bila tek jedna desetina od onog kako je izgledao najjači potres, 29.12.

Odlazimo u auto, mašemo Nataši i njezinoj obitelji u odlasku i obećajemo da ćemo se vratiti.

Pored nas one iste trošne kuće, auto prikolice, policija… tuga pred kojom ne nalaziš riječi utjehe.

No, kiša je opet posustala, sunce sramežljivo stalo obasjavati trošna dvorišta.

Preostaje, ipak, nada da će možda jednom biti bolje.

A na radiju je sviralo Without love, where would you be now…”, napisala je Martina Tuta.

Foto: Facebook/Martina Tuta

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Povezani sadržaj
Views Views