Na bivšem okretištu sedmice, na Podmurvicama, u čast dvojici „temeljaša“, dvojici Riječana koji su otišli puno, puno ranije nego bi li itko to zamislio, nastaje grafit kao trag za vječnost
Ako si jedan od sretnijih u životu će te opčiniti nečija priča, osjetit ćeš tuđu bol, ljubav, strast, doživjet ćeš život iz nečijih tuđih cipela, kao nekim čarobnim strojem odletjet ćeš u svijet koji nije tvoj, ali imat ćeš ga tako jako da će postati i tvoj, da ćeš željeti da nikada ne ode iz tebe, da te zauvijek hrani i podsjeća…
To bi otprilike bila atmosfera koja je pratila nastanak ove priče, atmosfera i emocija koja, sigurna sam, vodi i Armadine dečke, i starije i mlađe, ovih dana na bivšem okretištu sedmice, na Podmurvicama, gdje u čast dvojci „temeljaša“, dvojci Riječana koji su otišli puno, puno ranije nego bi li itko to zamislio, dvojici momaka koji su za vrijeme svog kratkog života za sobom ostavili onoliko koliko mnogi i troduplo stariji ne bi za svojih, sigurna sam, nekoliko života, nastaje grafit kao trag za vječnost.
Damir Mitrović Mitar i Goran Damjanović Magarac. Točka.
Dvojica dvadesetogodišnjaka. Prijatelji su to koji su i po kiši, i po suncu, i s modricama, i s osmjesima bodrili Rijeku sve do 14. 2. 1992., dečki koji su bili među prvim članovima one prave, old school riječke Armade zbog koje je riječka navijačka skupina i danas poštovana i poznata iako su se mnoge stvari promijenile u međuvremenu, i u Armadi, i oko nje.
Iako je jedan od njih bio navijač Hajduka – ljubav za Rijeku bila je jednako jaka. Takav suživot ne samo da je bio moguć, već je bio i prihvaćen od cijele tadašnje Armade.
Bili su to momci – dječaci koji su se zaputili u rat, ostavili svoje obitelji, vraćali se na vikende i odlazili natrag u lički Bilaj. Pratili su sve utakmice, žestoko, žestoko navijali sa svih tribina do kojih bi stigli….Bilo je tako sve do jednoga dana – kada se više nisu vratili na bojište, kada su u jednoj, jedinoj i točnoj verziji nekih nesretnih okolnosti o kojima danas kruže mitovi obojica položili svoje živote i zauvijek ostali čuvati Rijeku s nekog malo mirnijeg mjesta, tamo s riječkih Podmurvica na kojima je ovih dana nastao moćan grafit njima u čast.
Istina je, na svoj su grafit čekali 26 godina, ali oni svih tih godina nisu bili zaboravljeni, dapače…
Ovi dečki su nekako, onako istinski veliki
Kada sam počela ulaziti u svijet kroz njihove mladenačke oči, svijet dvojice prijatelja, dvojice tek stasalih dvadesetogodišnjaka, navijača Rijeke, dragovoljaca Domovinskog rata, u onim turbulentnim kasnim osamdesetima i onim najranijim, najranjivijim i teškim devedesetima, iskreno – sve što sam imala je osjećaj da su ovi dečki nekako, onako istinski veliki.
Osjećaju sam se i prepustila jer „pamet“ bi u tom trenutku, kao što to često bude u životu, pomalo razbila sve ono što su ljudi pričali i o njima i o tim milijardama tona teškim i do danas samo rijetkima koji su se našli na licu mjesta poznatim minutama u kojima su se zajedno, kao prijatelji, suborci i oni pravi, tvrdi pod cijenu života navijači voljenoga kluba negdje oko bivšeg okretišta „sedmice“ tragično pozdravili s ovim životom. Ama baš svaki sugovornik vodio me je u neke duboke i današnjoj poprilično oholoj strukturi ljudi i svijeta zakržljale prostore srca. Vodili su me tamo gdje je čovjek heroj, gdje su „mali“ životi zapravo veći od mnogih „velikih“ i gdje ne postoje granice ljubavi, časti, vremena i sjećanja. Tamo negdje gdje žive oni koji čuvaju ovaj svijet, ovaj grad.
Oči su joj bile pune suza…
Kristina je imala jedva oko godinu dana kada je njen otac poginuo. Danas je ona prekrasna žena od dvadeset i osam godina koja završava fakultet, koja uz to radi, koja je osnovala svoju obitelj i koja je puna silne želje da o svome ocu, pokojnome Mitru, kaže sve ono što nikada nije upoznala, ali sve ono što osjeća cijeli svoj život u svome srcu, kroz svoju krv i kroz svoje misli: njezin je otac bio jedan od tih za koje će i danas stavljati ruku u vatru oni koji su ga znali i kao jednog od zanesenijih Armadinih provotimaca, i kao (pre)mladog suborca u tadašnjoj 118. brigadi, i kao prijatelja, kao čovjeka.
Ova mlada žena dočekala nas je u jednom riječkom parkiću na zapadnom dijelu grada, zajedno sa svojom dvogodišnjom kćeri. Oči su joj bile pune suza, a u kutevima usana vijorila joj se ona neka ponosna težina od koje je možda i htjela pobjeći preda mnom, ali nije mogla. Svakom svojom riječju i u meni je izazivala trnce, nalete suza i valove emocija:
– Kako da ja to sada objasnim….?, kako da ispričam nešto o svome ocu kojeg nisam nikada upoznala, a o kojem osjećam toliko toga? Teško je to opisati, započela je govoriti Kristina. – Znate, ja o svome ocu znam ono što su mi drugi pričali, i uvijek kada mi pričaju o njemu ja se osjećam isto…Teško je to. Teško mi je nositi tuđa sjećanja koja su toliko jaka. Koja su dio mene, baš kao da su moja vlastita. Jednostavno, osjećam to. Kada god čujem kako su moga tatu doživljavali njegovi prijatelji iz Armade, iako je on bio i navijač Hajduka, sve što čujem je ogromno poštovanje i ljubav. Nešto neopisivo.
„Čuvaj mi moju Kristinu“…
Kristinina majka Kristini je pričala o njenom ocu kao o jako društvenom, veselom mladiću kod kojeg je uvijek bilo živo, uvijek se događala neka akcija.
-Zauvijek pamtim želju svoga oca koju je izrekao mojoj baki – „Čuvaj mi moju Kristinu“, rekla mi je jednom moja baka. Puno je toga što sam ispitivala i baku, i majku, ali o tome ne želim govoriti, to je nešto samo moje, nešto toliko intimno s čime se budim i s čime liježem svakoga dana. Svoga tatu gledam na starim fotografijama i kroz igračke koje mi je kupio dok sam bila beba: plišanog medvjedića i jednog plišanog zeca koji se raspada. Međutim, najviše ga „vidim“ kroz ono što znači ljudima koji su ga poznavali, a to nešto, golemo i snažno, u meni budi emocije koje je jako teško opisati., ispričala nam je Kristina.
Damir Mitrović Mitar bio je valjda jedini Riječanin koji je strastveno pripadao Armadi, a koji je istovremeno navijao za Hajduk:
-Znali smo istim autobusom ići na utakmice Rijeka – Hajduk, onda se razdovojiti i nakon utakmice ponovno nastaviti druženje. Znate, on je to mogao jer je naprosto bio preveliki emotivac za svoje okruženje. To se vidjelo na njemu. Volio je i voljeli smo ga, ispričao nam je jedan njegov prijatelj s kojim je rastao i kroz školske klupe, i kroz navijanje, i kroz rat.
Goran Damjanović Magarac
Na sasvim drugom kraju Rijeke, tamo negdje gdje se Škurinje pretače prema centru živi druga polovica ove naše priče.
Tamo, u starinskoj riječkoj prizemnici žive, baš kao da zaista hodaju kućnim hodnikom – od sobe do blagovaone i natrag, sjećanja na Mitrovog prijatelja s kojim je i skončao život – tamo žive sjećanja na mladog Gorana Damjanovića Magarca. Na vratima njegovog doma, gdje je do tog 14.2. 1992. živio sa svojim bratom i majkom, dočekala nas je prekrasna žena kojoj godine nisu oduzele od njene elegancije i ljepote:
-Toliko mi to dijete fali…, bile su prve, prve riječi s kojima nas je dočekala. O suzama i udasima koje su se migoljile našim razgovorom ne treba niti govoriti. Poput prave brižne majke pripremila je za svoga sina ono što je imala: gomilu sjećanja, najljepše riječi i cijeli kovčeg pun Goranovih „sitnica“: Goranove rukom ispisane dnevnike, isječke iz starih novina: Sprint, Novi list…, njegove bilješke o utakmicama i dojmovima, čak i „izjavu“ koju je natipkao na jednoj od onih starih pisaćih mašina i potpisao, a kojom se deklarira kao navijač Rijeke, kao armadovac koji će za svoj klub i nogomet dati sve što ima, Spomen – knjigu poginulih hrvatskih branitelja u kojoj se nalaze obojica, bilježnice iz škole, fotografije s utakmica, s ekipom iz Armade – Volfom, Pupetom i ostalima, fotografije s prijateljicama…
Gospođa Gordana provela nas je kroz hodnik do njegove sobe u kojoj i danas stoji Goranova fotografija s pokojnim Mitrom, orden za zasluge u ratu, svijeća i križ. Zapravo, cijela unurašnjost njenog doma kao da se igra s dvije stvarnosti: s prazninom zbog Goranovog odlaska prije dvadeset i šest godina i s njenom, instinktivnom, majčinskom, gotovo vučijom željom da Goran u njihovom domu bude živ i prisutan zauvijek:
„Armada mu je bila i otac i mati…“
– Armada mu je bila i otac i mati, kako se kaže. „Ja više volim Armadu nego tebe“, znao mi je govoriti, ispričala nam je gđa. Gordana s jednom posebnom dragošću. Onoga dana kada je moj Goran umro, ja sam počela navijati za Rijeku. Evo, znam da su danas dečki u Norveškoj, pratim ih, slušam radio, gledam na televiziji. Počela sam navijati jer na taj način je i moj Goran sa svojim navijačima, tu je. I, znate, on je bio toliko razuman za svoje godine, imao je veliki osjećaj za pravdu, bio je poseban da ja kao njegova majka koja se brinula sa svakom novom utakmicom i zbog svake policijske intervencije – ja sam njega, koliko god se činilo to nelogično, razumjela. Mi smo mogli razgovarati kao pravi prijatelji. Uvijek mi je bio iskren. I baš zato sam ga branila, i pred policijskim inspektorima, i pred svima ostalima. Moj Goran nikada nije prešao granicu, nikada me nije osramotio. Bio je mladić koji je svim srcem navijao i pratio Rijeku, pisao o njoj, pa pogledajte njegove dnevnike – puni su podataka o svakoj odigranoj utakmici. Rukom je ispisivao imena golmana, igrača, rezultate, svoje želje, riječi navijačkih pjesama. Tako se tada navijalo. „Mama, nisam kriv, ali dobit ću batina“, znao mi je reći pred odlazak na policiju, što je nekako u to vrijeme, u počecima, bio gotovo pa sastavni dio navijanja.
Goran Damjanović imao je nadimak Magarc, Mago:
-Je. I to zato jer nikada nikoga ne bi i nije izdao. Mislim da je zbog toga puno puta primio udarce koje nije zaslužio. Ali, on vam je bio takav, lojalan i tvrdoglav kao pravi magarac pa od tuda i njegov nadimak.
I Goran je, baš kao i Mitar, bio mladi, tek dvadesetjednogodišnji pripadnik 118. brigade HV-a.
U rat je, kaže nam njegova majka, otišao jer je otišlo i toliko njegovih prijatelja. Iako je bio mlad, bio je srčan, nije mogao sjediti kod kuće i pratiti svoje prijatelje u rat. Morao je za njima.
-Brat mu je u to vrijeme još uvijek služio redovan vojni rok u vojsci bivše države. U jednom trenutku bili su na dvije različite strane, Goran u 118., a brat mu, Zoran, u JNA na odsluženju vojnog roka. Svim sam se silama trudila da ne ode u rat, govorila sam mu da idu brat na brata, ali nije me slušao nego je pisao bratu da naprvi neki „prekršaj“ u JNA da dobije otpust, a tako je i bilo. Zoran je zadnjim autobusom koji je nakon početka rata iz Banje Luke vozio za Rijeku stigao kući i nedugo zatim i on krenuo u rat na hrvatskoj strani.
„Čuvat ću ovdje Rijeku“
Kada je te zime, 29.01.1992., Goran proslavio svoj 21. rođendan, bio je na dopustu nakon već nekoliko mjeseci ratovanja u ličkom Bilaju sa 118. brigadom. Molila sam ga da mi obeća da se više neće vraćati u rat, da će ostati kod kuće jer bio je toliko mlad, smršavio je, bojala sam se za njega.
Sjećam se da mi je tada obećao da se neće vraćati: „Čuvat ću ovdje Rijeku!“, rekao mi je. Nekoliko dana kasnije po posljednji put sam ga u vojničkoj uniformi i s Armadinim šalom ispratila kroz vrata. Čim je izašao da provede večer s prijateljima počela sam osjećati nemir. Nekoliko sati kasnije izgubio je život. I da vam budem iskrena, sve te priče i različite verzije kojih sam se naslušala tada o tome što se te večeri dogodilo kod okretišta „sedmice“ mi ne drže vodu. Njih su dvojica bili nerazdvojni i što se stvarno dogodilo – to će zauvijek znati samo njih dvojica., ispričala nam je Gordana sa suzama u očima.
Ono što tješi Gordanu jesu veterani Armade koji su znali mladog Gorana. Na ruku su joj za što joj god treba, poštujući nju, poštuju Gorana, poštuju Damira. Poštuju sve ono oko čega su se su kao utemeljitelji Armade krajem osamdesetih i okupili: lojalnost, prijateljstvo, ljubav za Rijeku i ljubav za NK Rijeku, iskazuju snagu koja se i danas ori s armadine tribine, snagu koju su prenijeli na tolike mlađe generacije.
Život prije i nakon tragedije
Senka Mameledžija jedna je od Damirovih i Goranovih prijateljica, osoba koja i danas redovno pali svijeće za svoje pokojne prijatelje i koja ih se svakodnevno sjeti:
-Znate, na mojoj i životnoj crti većine našeg tadašnjeg društva postoji onaj život prije tragedije u kojoj smo izgubili prijatelje i život nakon nje. Mislim da se tog dana puno toga prelomilo i u nama koji smo ostali za njima, i u Armadi, u svemu. Tako ja to vidim. Samo kad ih se sjetim stegne mi se grlo. Bili su to pravi dečki, pravi prijatelji. Čuvali smo se međusobno, oni su čuvali nas djevojke na utakmicama, a mi njih kako god smo znale – sjećam se da smo im sakupljali od naših džeparaca za gostovanja, dijelili smo sendviče, družili se svakodnevno, skupa kuhali, skupa se smijali, navijali, kako smo već kao rani dvadesetogodišnjaci u tim ratnim vremenima mogli. Mitar, Mago, Valter i svi njihovog „kova“ to su ljudi kojima dugujemo tako puno. Pogotovo mi navijači i oni koji to tek postaju. To je Armada…. , ispričala nam je Senka u dahu i napomenula da bude jako sretna kad god je mlađi dečki i cure iz Armade pitaju da im priča o ova dva riječka momka koji se s punim pravom mogu upisati u legendu.
I Kristina, i Gordana i Senka, tri različite generacije žena ove mladiće svakoga dana nose kroz svoje živote. Nose ih prijatelji iz Armade, njihovi suborci, pa i toliki mnogi koji ih nikada nisu upoznali, ali koji ih zapravo poznaju tamo gdje se svi prepoznajemo ili ne prepoznajemo – u srcima. Neke stvari u životu naprosto ne možemo razumijeti, zašto se dogode, kako se dogode, koji im je smisao, ali možemo ih pokušati prihvatiti i obujmiti ono što nam daju. Ova priča svakako je jedna od takvih, teško je razumljiva, ali kada se čovjek s njom upozna, kada ju prihvati na neki svoj način, ona za sobom ostavlja neizbrisivi trag.
Baš kao što će takav trag ostaviti još jedan, potpuno zasluženi, grafit za dečke koji su u ovome gradu obilježili jedno razdoblje između dva sistema, u doba zbrke i nesnalaženja, mural za dečke koji su pokušali pomiriti svoje prirodno, iskreno i živahno mladenaštvo s onom preozbiljnom, odraslom i teškom odgovornošću koju je njima i tolikima poput njih u tim nevinim godinama nametnuo neprijatelj u Domovinskom ratu.
Teško je to, kako kaže Kristina, teško je to shvatiti i pritom ostati hladan i neokrznut tolikom ostavštinom emocija…
Mural u čast dvojice prerano otišlih članova Armade – Damira Mitrovića »Mitra« i Gorana Damjanovića »Magarca« bit će službeno predstavljen i svečano otvoren u subotu 11. kolovoza u 20 sati na križanju Vukovarske ulice i Ulice Emilija Randića.
