Mlada obrazovana Riječanka Martina Tuta, posao je dobila u Irskoj zbog čega je svoj život u potpunosti morala promijeniti. Njezine kvalitete prepoznao je poznati Amazon.com i njihova je djelatnica sada već godinu dana (ne trebamo napisati da u Hrvatskoj/Rijeci nije mogla naći posao). Povodom prvih godinu dana napisala ovu dirljivu poruku…
1 godina, 1 mjesec i 1 dan. Toliko je vremena prošlo otkako sam se preselila na ovaj zeleni otok.
U pravu su oni koji kažu da je prva godina najteža…bilo je tu kriza, većih i manjih, uplakanih noći, nostalgije, nedostajanja, propuštanja lijepih događaja a i onih tužnih…
Ponekad imam osjećaj da promatramo sve ono što se doma događa kao publika u nekom virtualnom kazalištu. Umjesto poljubaca, šaljemo si e-moji inačice, umjesto zagrljaja i osmjeha…možda lajkove ( uskoro i dislajkove ).
No, cijeli taj jednogodišnji ritam privikavanja sada konačno sjeda na svoje mjesto. Ne kažem da su osjećaji izblijedili, dapače. I daleko od toga da ne bi voljeli da nam se ovdje svi pridružite, ma koliko god to sebično zvučalo. No, jednostavno smo prihvatili karte koje nam život nudi u ovom trenu.
Na našem zadnjem letu za Irsku , kad sam ispod oblaka ugledala zelene livade i obronke, rekla sam Marku da imam osjećaj sa se vraćamo doma. Po prvi puta sam doživjela taj osjećaj. I mogu vam reći da je zaista oslobađajuć.
Ne, nije ovdje trava ipak toliko zelenija niti je ovo zemlja u kojoj euri padaju s neba, a i rijekama ne teče med i mlijeko. No, nismo požalili niti u jednom trenutku sto smo došli, svjesni, opet, da moramo krenuti od nule. Nije nam bilo teško. Živimo bolje, puno bolje nego doma ( jesam li spomenula da sada imam 2 doma ?) Putujemo, štedimo i uživamo u malim stvarima koje u Hrvatskoj nismo mogli imati. Mislim da je to za početak i više nego dovoljno.
Ušli smo na mala vrata na irsko tlo, a život nam se kriomice promijenio na bolje, kažem kriomice jer ti treba određeno vrijeme da shvatiš kako sada imaš neku slobodu, kao da ti je netko maknuo golemi, teški uteg s tvojih leđa i onda još neko vrijeme hodaš pognuto jer ti sam nisi niti osvjestio da je taj teret maknut. A je, zaista je. Nama je trebala skoro godina dana da to shvatimo.
I sad shvaćam da je dom zaista tamo gdje smo mi i gdje je naše srce. I tko kaže da mora postojati samo jedan dom? Mi ih trenutno imamo dva i nekako imam osjećaj da tu priči nije kraj.
Hvala ti, Irsko, na ovoj sretno – sjetnoj prvoj godini našeg druženja . Pamtit ćemo je i po suzama i po smijehu, po dragim ljudima koje smo upoznali, po novim prilikama koje smo ulovili. Po našim zarukama, po ludom vremenu i mnogim putovanjima.
Vaaaauuu! Irska! Ma jednom kad se čovjek samo makne iz svoje svakodnevice, kada učini nešto iz hira, ili možda iz puke potrebe, taj adrenalin te nikad više ne napusta. Zato, kakva god da bila, učinite tu promjenu, skočite, zakoračite! Jer, kako je jednom netko nekad mudro rekao, star čovjek ne žali za stvarima koje je učinio, već za onima koje nije imao snage/hrabrosti/volje učiniti.
U međuvremenu, mi se veselimo novim avanturama u priči zvanoj život.
Ireland. Chapter 2. Please, be wonderful
Martina, primite naše pozdrave i lijepe želje povodom zaruka!
Redakcija portala rijecan.in