Petak je navodno dan za izlazak. Barem ga pamtim kao takvog.
Svi mi, bez obzira na godine, imamo potrebu tu i tamo izaći, možda zato da bi sami sebi dokazali kako još ima malo života u nama i (još) nismo spremni za ropotarnicu prošlosti.
I tako, povremeno, s vremena na vrijeme, volim izaći u društvu osobe istog spola (molila bih da se ovaj, uzgred spomenut detalj ne tumači pogrešno na prvu loptu jer se i osobe istog spola ponekad druže, komuniciraju i sastaju bez ikakve potrebe i želje za prisustvom suprotnog spola, koliko god to čudno i perverzno zvučalo).
Rijeka je, naravno, predivan grad ali ima jednu sitnu manjkavost. Naime, u Rijeci ne postoje mjesta na koja bi tzv. ozbiljni ljudi (plus 40 ), mogli izaći, a da se pritom osjećaju ugodno. Svi ti kafići, prostori, klubovi… namijenjani su isključivo mlađim generacijama (što uopće ne smatram zamjerkom), ali k vragu, mi iznad 40, nismo pokojni, još uvijek smo tu, željni nekih sadržaja i događanja koja nužno ne moraju biti vezana samo za dobrovoljno davanje krvi i trčanje maratona.
Naime, pomalo je naugodan osjećaj ući u neki kafić, u neko za nas, razumno vrijeme ( oko 20 sati) i biti sam. Glazba je u to doba još uvijek pristojno stišana pa se može voditi koliko toliko suvisao razgovor, ali kako vrijeme odmiče, glazba postaje glasnija i komercijalnija ( čitaj: podilazeća širokim narodnim masama), u hordama nailaze neobične spodobe potpuno identičnog outfita i zabava je naprasno gotova. Ok, uvijek je na raspolaganju mogućnost ostajanja i prilagođavanja postojećem stanju, ali čemu sve to kad je nedostatak zadovoljstva gotovo opipljiv.
Koliko god se pravili da su nam ovakvi izlasci zabavni i potrebni, ne uživamo u njima. Vrijeme je nešto što ne možemo vratiti, vraćamo samo privid onoga što je prošlo, a i taj nam je privid uskraćen banalnom rečunicom neisplativosti u čiji smo žrvanj upali. Ljudi iznad 40 ne izlaze često, barem ne toliko često kao prije 20 godina. Ali ipak izlaze i još nas (uvijek) ima, manje- vise u jednakom broju kao i prije 20 godina. Izlazimo jednom mjesečno ili rjeđe, a kad se odlučimo na taj, za nas velik i važan korak, potrošit ćemo pokoju kunu vise od onih mlađahnih likova istog outfita koji su vani jednom tjedno.
Nisam neki matematičar, ali kad onako, ofrlje zbrojim, sve dođe na isto. Ne tražimo ništa spektakularno, možda mali, intimni klub sa (stišanom) glazbom naše mladosti. Mjesto u kojem ćemo oživjeti onaj privid prošlosti i živjeti ga ispočetka u vremenu koje nam je preostalo.
U gradu koji je čuvar naše prošlosti, a čuvar sadašnjosti tek treba postati.
Piše: Tamara Šoić
