Prije nego li počnem misliti o čemu ću zapravo pisati, moram odmah napomenuti kako nisam poklonica Frljića i Blaževića.
Nesimpatični su mi otkad su se pojavili. Ne volim takvu vrstu skretanja pozornosti, koliko god ona avangardno opravdana bila. Bit će da nisam ispred svog vremena, ali to me previše ne brine.
Oni su tu, takvi kakvi jesu, gotovo predvidivi, ali s neospornom sposobnošću privlačenja pozornosti (što naravno i nije neki problem kada ti netko daruje javni prostor i novac koji ide uz njega).
Trude se ljudi na sve moguće i mile načine, a i kada se ne bi trudili, tu su oni koji svakodnevno potpiruju vatru i kada ovog dvojca ne bi bilo, svakako bi ga trebalo izmisliti.
Ono što me zapravo muči jest to njihovo inzistiranje na fašizmu kojeg u Rijeci navodno nema.
Liberalan smo mi grad, svi se volimo, uvažavamo, poznati smo po toleranciji i ljubavi spram svega i svačega, ali opet nešto ne štima.
Ta pastoralna slika Rijeke zamućena je agresivnim i upornim angažmanom ovog dvojca koji je zasigurno šokirao onu uljuljkanu Rijeku probudivši u njoj mračnu stranu za koju smo donedavno mislili da pripada nekom drugom vremenu.
Odnekud se pojavljuju tzv. aktivisti.
Krasna riječ, draga mi je gotovo jednako kao i riječ zvizdači. Problem je u tome što danas aktivist i zvizdač može biti svatko.
Ilustrirat ću to primjerima koji mi prvi padaju na pamet.
Ustajem ja tako danas na lijevu nogu, skoknem do prvog dućana Brodokomerca nezadovoljna iznosom na svom tekućem računu i cijenama u spomenutom dućanu, ispljuskam onu jadnu ženu koja tamo crnči od jutra do sutra, pobacam joj mlijeko s polica psujući državu, sustav, premijera i vladu. Kad sam već tamo i kad su mi jaja na dohvat ruke, krenem gađati škrinju sa sladoledima ljuta na Todorića pa zabunom pogodim u desno oko onu koja mi svaki dan reže parizer s povrćem i progasim se aktivisticom.
Ili si popijem koju više, stanem na trgić pokraj svog nebodera i danonoćmo izvikujem imena i prezimena ljudi iz mog kolektiva, otkrivam tko spava s kime, tko vara muževe i žene i proglasim se zvizdačicom jer sam eto otkrila nešto običnom svijetu nepoznato.
Na sličan su način naši riječki zviždači i aktivisti odlučili razotkriti i svrgnuti spomenuti dvojac. Najprije su pričali, vijećali, pokretali nekakve grupe i inicijative, a kada su vidjeli da je sve to jalov posao i mlaćenje prazne slame, odlučili su zasukati rukave.
Ta se odluka baš nekako zgodno poklopila s otvaranjem Riječkih ljetnih noći pa je dio grupe, naoružan psovkama, jajima i rajčicama dežurao ispred kazališta (ruku na srce, ti mi aktivisti ne djeluju kao da su nogom ikada kročili u to sveto zdanje, ali tko sam ja da o tome donosim neki suvisao sud), a onaj ozbiljniji dio otišao je na nešto ozbiljnije mjesto primjereno ozbiljnijoj publici, Trg 128. brigade .
I događanje je moglo početi. Nisam nazočila niti jednom događaju, ali nemali se broj fotografija vrtio internetskim prostorima pa je sasvim jasno što se tamo ustvari dogodilo.
HNK Ivan pl. Zajec: čudnovati dvojac ispod suncobrana čita odabrane tekstove dajući tako važnost nekakvoj grupici marginalaca za koje do pojave dvojca nitko u ovom gradu nije čuo. Sada su napokon važni. Gotovo isto kao i dvojac. Ma ruku na srce još važniji.
Pojavljuju se tri tipa odjevena u crno i kavga može početi. Jedan vrišti dvojcu u lice, drugi majmunski skače na nešto ili nekoga, treći šamara. Performans je uspio.
Trg 128. brigade : Simfonijski orekstar otvara Riječke ljetne noći, «aktivistica» s pripremljenim jajima u prvim redovima gađa gradonačelnika, jaje ne pogađa cilj već violinisticu i njezino glazbalo. I ovaj je performans uspio.
Otvaranje Riječkih ljetnih noći tako je nenadano postalo internetski hit.
Svi danas o tome pišu.
Vode se žučne polemike na forumima i grupama. Jedni se zgražaju, drugi iz fotelja hvale aktivizam i hrabrost gorespomenutih aktera, a oni treći, koji su u pravilu uvijek u onoj prokletoj tihoj većini, uporno šute.
A što ustvari i mogu reći?
Ako dirnu u kazalište, ispast će budale koje ne kuže takvu vrstu umjetnosti koja je posve uobičajena u civiliziranom svijetu kojem mi težimo pripadati.
Ako dirnu u aktiviste i zviždače, ispast će poltronska, oportunistička većina koju nahraniš srdelama i lignjama i ona bez pitanja glasa za onoga kojeg joj pokažeš prstom.
Sredine nema, neće je nikada ni biti u ovoj ravnoteži gluposti koja ne dopušta niti jednoj strani vage prevagnuti.
Takva ravnoteža jednostavno odgovara svima.
I dvojcu i aktivistima i zviždačima jer oni su na vagi, gledani, kritizirani, hvaljeni, gađani jajima, prozivani i voljeni.
Ponajviše jedni od drugih.
Pa kako i ne bi, pobogu, kada su se međusobno stvorili!
Piše: Tamara Šoić
