Sad sam već potpuno sigurna da je Frljić jedan običan lažnjak, blefer i muljator. Osim što je uspio nabrzaka preveslati starog lisca Obija i zabiti mu više udaraca i pljusaka od pljusaka koje si je Obi u zadnje vrijeme sam zadao, Frljić vrlo uspješno laže i samoga sebe.
Taj je mirotvorac i govoritelj istine umislio da širiti mir znači prizvati iz svog mračnog skrovišta svakog luđaka (kojeg svako selo pa i ovaj grad neminovno ima), dati mu mikrofon u ruke, servirati pod nos kamenje i pomidore pa slavodobitno reći : «Ja širim mir u ovome gradu. Dok nije bilo mene, mira nije bilo, luđaci su se bavili sobom ili nečim manje bitnim od sebe, ali sada sam ja tu i mira MORA biti!!! «
Dok nije bilo njega, Rijeka nije razlikovala istinu od laži, nija imala pojma tko je žrtva, a tko agresor, mlatili smo homoseksualce kad god nam se pružila prilika, nismo nikad čuli za toleranciju, nismo išli u kazalište, a onda smo preko noći, čuvši Frljićevu istinu, sve navedeno odjednom shvatili.
Frljić laže kad zine.
Sad odjednom baca prašinu u oči Obiju opravdavajući zastavu na pola koplja nekakvim slučajnim vjetrom.
Da je Frljić drukčiji čovjek, možda bi ta priča s vjetrom i slučajnošću još i držala vodu, ali svima je jasno da se na zgradi kazališta, barem otkad je on intendant, ništa ne događa slučajno.
Osoba koja poziva na mir i toleranciju, ustuknut će na prvu pojavu nemira i netolerancije, ustuknut će na pojavu šaketanja pred kazalištem, zgrozit će je agresivna lica prepuna bijesa i mržnje i PRESTAT ĆE.
Naravno, pod uvjetom da zaista želi mir.
Ali Frljić ga ne želi.
Njemu mir nije ni na kraj pameti.
On uživa u svim tim «spontanim» performansima građana koji su produkt njegova izazivanja.
Nije ga briga što će njegovo objašnjavanje njegova poimanja mira prije ili kasnije rezultirati nečijom razbijenom glavom (ne zazivam takvo što, ali naslućujem) i onda će vjerojatno slavodobitno uzvikunuti : «Sad vidite Riječani kako ste zadrti i puni mržnje, a dok ja nisam došao, mislili ste da ste najtolerantniji grad na svijetu.»
I moj je pas najtolerantniji pas na svijetu i njegova je ljubav prema meni neupitna, ali ako ga dovoljno dugo provociram i maltretiram, ugrist će me i imat će pravo.
Frljić je preveslao sve odreda.
Obija najviše i mislim da ovaj ništa drugo i ne radi u zadnje vrijeme, nego smišlja kako ga se na najtiši i (za sebe) najbezbolniji način riješiti.
Da sam dovoljno paranoična, pomislila bih kako je Frljića «podmetnula» opozicija s ciljem da jako i debelo naškodi Obiju, ali ni opozicija nije tako dalekovidna i proračunata.
Frljić je preveslao ljubitelje kazališta.
Uzeo im je onaj mir i ljepotu koju kazalište nudi.
Preveslao je i one koji nikada nisu ušli u kazalište, uvjerivši ih kako su svojim divljanjem i arlaukanjem dio kazališne publike.
Na koncu, preveslao je sebe, ali to neće nikada priznati. Pretvorio se (ili je bio oduvijek, to ne mogu znati ) u sve ono s čime s obračunava.
Pretvorio se u agresivnog, netolerantnog, bahatog i lažljivog cirkusanta.
Pretvorio se u mrzitelja svega što se ne uklapa u njegove okvire doživljavanja života i umjetnosti.
Frljić je u konačnici jedna tužna figura.
Prodao se jeftino.
Prodao je sav svoj talent i znanje za šaku prljavih politikantskih kuna i slagao samoga sebe.
Ali Rijeka je tolerantan grad.
Istrpjeli smo mi i jeftinije i tužnije klaunove, ovo je samo još jedan koji utvara da može mijenjati grad kojeg ne treba mijenjati i koji je oduvijek bio svoj i drukčiji.
Drage Riječanke i Riječani, sretan vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti!
P.S. A što se tiče zastave, ona je na sigurnom!
Na mjestu koje Frljić ionako ne bi razumio.
Piše: Tamara Šoić
