Neosporna je činjenica da su se dolaskom Olivera Frljića na mjesto intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci dob i navike publike koja dolazi baš na njegove predstave bitno izmijenili. Naime, prevladavaju mlađi ljudi do 35 godina, velikim dijelom visokoobrazovani – tu možemo ubrojiti studente, asistente na fakultetima, ponekog radnika te više nego rijetke srednjoškolce.
U kazalište se više ne dolazi zbog toga da budeš viđen, pogotovo ne zbog pokazivanja svoje najljepše odjeće. Takve su se navike bitno promijenile. Oni koji danas idu na predstave, pogotovo Frljićeve, znaju što ih očekuje, ne idu se svjesno opustiti i ostaviti misli negdje po strani. Predstave su mučne, provokativne te tjeraju na razmišljanje, mladi ljudi koji nisu upoznati s ponekim temama koje se obrađuju u predstavi prije predstave čitaju biltene te pokušavaju saznati bar dio onoga što ih čeka prilikom gledanja. Takva situacija mogla se vidjeti u petak navečer prilikom izvedbe predstave „Kompleks Ristić“ redatelja Olivera Frljića u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca, slovenskog Mladinskog gledališča, beogradskog festivala BITEF te skopskog festivala MOT.
Tko je Ljubiša Ristić?
Veliki broj mladih nije se mogao sjećati rada i djelovanja redatelja Ljubiše Ristića, stariji su se već nečega mogli sjetiti no problematika je i dalje ostala nejasna većini gledatelja. Spomenuti bilteni o predstavi su barem donekle pojasnili bit. Što je i tko je Ljubiša Ristić?
Ljubiša Ristić jedan je od najvećih kazališnih redatelja na području bivše Jugoslavije koji je svoje najveće umjetničke dosege ostvario krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je sa svojim KPGT-om, čiji je utemeljitelj (akronim od Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teater op.a.) pokušao ostvariti viziju jedinstvenog jugoslavenskog kulturnog prostora.
Unutar KPGT-a djelovali su Rade Šerbedžija, Nada Kokotović, Dušan Jovanović, Inge Appelt i drugi glumci iz skoro svih bivših jugoslavenskih republika. U vrijeme kada je osnovan KPGT, Ljubiša Ristić želio je napraviti odmak od kulture nacionalnog tipa koje su sve bivše republike gajile te je pokušao preko mreže međunarodnih festivala, institucija, kulturnih i obrazovnih programa osigurati tržište rada u kojem bi mogli djelovati. KPGT je na taj način postao svejugoslavensko kazalište u kojem su djelovali glumci iz svih tadašnjih republika koji su zajednički nastupali u inozemstvu. Rezultat toga kulturnog pokreta trebao je biti „kultiviranje“ svih nacija u zajedničku jugoslavensku naciju jer se prema Ristiću to može postići samo preko umjetnosti, to jest kazališta. Najizvođenija predstava „Oslobođenje Skopja“ izvedena je 800 puta, na tri kontinenta – Australiji, Sjevernoj Americi te Europi. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima i nagrade OBBIE u New Yorku.
Zagovornik Miloševićeve politike
Ono što Frljić problematizira u predstavi je Ristićev politički angažman u devedesetim godinama prošlog stoljeća kada on postaje zagovornik Miloševićeve politike te se na kraju i pridružuje stranci Mire Marković, Miloševićeve supruge – Jugoslovenska udružena levica (JUL).
Prema Frljiću, Ristić na taj način postaje grobar vlastite ideje svejugoslavenskog kulturnog prostora na način direktne suradnje s režimom Slobodana Miloševića koji je jedan od najodgovornijih za ratove devedesetih te slom Jugoslavije kao države.
Kako može postojati svejugoslavenski kulturni prostor na kojem Ristić i danas inzistira bez da postoji država SFRJ koja je to simbolizirala, glavna je bit problematike koju u samoj predstavi preispituje redatelj. Osim toga, predstava je ikonička, prepuna simbolike, bez dijaloga te je svakom gledatelju ostavljen prostor za vlastitu interpretaciju iste, koja ne mora nužno uključivati Ljubišu Ristića, Jugoslaviju niti kazalište.
Piše: Bruno Vignjević
Okrugli stol: Razbijanje dva mita
Na okruglom stolu nakon predstave mogla su se čuti različita mišljenja prisutnih među kojima i jednog gledatelja koji je rekao kako se nastojalo unutar predstave razbiti dva mita, onog o Ristiću i o Jugoslaviji.
Glumica Nika Mišković predstavu vidi kao problematiziranje identiteta, nemogućnost bježanja s ovih prostora.
Oliver Frljić prije svega traži odgovor na pitanje dosljednosti vlastitih uvjerenja i stavova koje je Ljubiša Ristić zagovarao i koje danas zagovara.
Dragica Potočnjak iz Mladinskog gledališča bila je sudionik okruglog stola te ujedno i Ristićeva suradnica prilikom njegovog angažmana u spomenutom kazalištu. Kako je i naglasila, za nju je predstava misa zadušnica za Jugoslaviju i samim time za ideje koje Ljubiša Ristić i dalje zdušno brani.
