Dok se u vrijeme pusta diljem Kvarnera i riječkog zaleđa čuju zvona, jedno posebno odjekuje već desetljećima – ono Ive Macinića, najstarijeg aktivnog zvončara u regiji. Sa svojih 72 godine, Ivo i dalje ponosno nosi zvonac, sudjeluje u obahajanjima, smotrama i karnevalima te neumorno prenosi tradiciju na najmlađe.
Ivo je danas Zametski zvončar, njegov put u svijet zvončara započeo je puno ranije. Kako sam kaže, dio svog života proveo je kao Pehlinarski feštar, gdje je bio punih 25 godina.
„Ja san Zametski zvončar. Ali nisan uvijek bio zametski zvončar, bi san Pehlinarski feštar. Tamo san bio jedno 25 let, u Pehlinarskin feštarima san bil onda kad smo prvi došli na Korzo“, prisjeća se Ivo.
Nakon Pehlina, život ga vodi među Zametske zvončare
Nakon Pehlina, život ga vodi među Zametske zvončare, gdje ostaje do danas. S vremenom je postao i – najstariji zvončar.
„Dogurao san do najstarijega zvončara u regiji, ali su mi rekli ako si već u regiji, onda si možda i u Hrvatskoj jer u Hrvatskoj nema drugdje, ima možda negdje zvončara, ali nema ovakvih kao ča su naši“, govori s ponosom.
Titulu najstarijeg zvončara nosi s osmijehom, ali i velikim poštovanjem prema običaju koji, kako kaže, treba istinski živjeti.
„To ti je jedno od najlepših vremena, niko ti ča god mu rečeš, niko ti ne zameri. Ali za to trebaš imat volju i živit, ne može svatko bit to“, objašnjava Ivo.
Zvonac mu, šali se, služi i kao najbolja fizioterapija
„Oprtiš ono zvono, lijevo-desno, kakav fizioterapeut. Tako ideš sa zvonon, začas ti se vrate i pršljenovi i sve natrag“, smije se.
Osim što redovito sudjeluje u svim zvončarskim događanjima, Ivo često odlazi i u škole i vrtiće, gdje djeci približava tradiciju zvončara.
„Kad san videl tu decu kako su nas lijepo primili, ja san njima govorio kako smo mi nastali Zametski zvončari. Dizali su ruke, postavljali pitanja, nisam se mogao rješiti“, prepričava.
Upravo prijenos tradicije na mlađe generacije smatra najvažnijim.
„Ovo volin i želio bih da se nastavi, da se ne zatare. Mi na Zametu imamo dobar pomladak, djece je jako puno. Počeli smo obilazit škole i vrtiće i pitat ih – ča ćeš bit kad budeš veliki? Zvončar“, kaže Ivo.
Od zvonca, poručuje, ne odustaje.
„Dok mogu, ja ću nositi zvonac. Dok me budu noge nosile i dok buden ima volju“, jasan je.
A dok postoje ljudi poput Ive Macinića – tradicija Zametskih zvončara, ali i zvončara uopće, sigurno će živjeti i u godinama koje dolaze.
