Ono što se događalo proteklih nekoliko dana, od kada su postali poznati podaci o broju stanovnika u Hrvatskoj (i Rijeci), gotovo bismo mogli nazvati histerijom. I medijskom i javnom.
Piše: Neven Šantić
Gradonačelnici i načelnici jedinica lokalne samouprave koje su se, više spletom okolnosti nego političkim potezima (o tome kasnije), našle u plusu likovali su nabrajajući sve moguće demografske mjere koje su uveli, te tako tumačili porast stanovništa na svom području dok su drugdje bilježili minuse.
Nije to ništa drugo doli pokušaj stjecanja jeftinih političkih poena licitiranjem s demografskim mjerama, koje su inače same po sebi korisne, kao isključivim i jedinim razlogom porasta broja stanovnika.
Nitko, međutim, nije krenuo propitivati niti se sjetio pitati te gradonačelnike i načelnike kako to da su neke druge općine i gradovi sa sličnim demografskim mjerama (Opatija primjerice u usporedbi s Viškovom koji se našao u plusu) u deset godina ipak izgubili dio stanovništa.
Kada se razgrne veo s te svojevrsne manipulacije podatcima o broju stanovnika 2021. i 2011. godine, vidjet će se da je stvar puno složenija i da su na demografski pad ili rast utjecale brojne okolnosti na koje “heroji lokalnih samouprava” nisu, niti mogu utjecati, što praktički znači da su imali sreće, a da je ono na što su, uz državu, eventualno mogli utjecati ne spada u uobičajeno shvaćeni fundus demografskih mjera.
Najvažnija “antidemografska mjera”
Predsjednik Milanović i premijer Plenković konačno su se oko nečega složili pa su, komentirajući podatke popisa stanovništva, gotovo uglas dobar dio razloga za pad broja stanovnika našli u ulasku Hrvatske u EU odnosno otvorenim granicama.
Doista, to je najvažnija “antidemografska mjera” koja je zadesila Hrvatsku. Nekada je odlazak u stranu zemlju bila cjeloživotna odluka koja se dugo planirala. Danas se za sat vremena možete spremiti, kupiti kartu za autobus, vlak ili avion, ili čak sjesti u vlastiti auto i, bez vize i putovnice, otići bilo gdje unutar EU. To je danak koji Hrvatska plaća mobilnosti, pogotovo mlađih ali i ljudi u srednjim godinama. I to je svatko pametan znao da će se dogoditi čim Hrvatska uđe u EU.
Slaba razvijenost Hrvatske
Tako dolazimo do drugog faktora demografskog pada. Slaba razvijenost Hrvatske (ne zaboravimo ipak da i takva Hrvatska spada u 25 posto stanovništva razvijenog svijeta) u odnosu na ekonomske gigante u EU, neadekvatne razvojne mjere države, općina i gradova, kao i nespremnost (ili nemogućnost) dobrog dijela poduzetnika da plate stručne i kvalificirane radnike približno plaćama u Njemačkoj ili Švedskoj, primjerice, dodatno su pridonijeli odlasku iz zemlje.
Ovo je faktor na kojem su pali i Plenković i Milanović (kao bivši premijer), ali i brojni gradonačelnici, načelnici, pa i pokoji poduzetnik koji radije svake godine kupuje novi automobil da bi plaćao manji porez nego da malo bolje plati i stimulira svoje zaposlenike.
Stil života
Treći faktor demografskog pada je, najčešće marginalizirani, stil života. U siromašnoj, seljačkoj Hrvatskoj 1948. godine rođeno je više od 60.000 djece, a danas ih se u srednje razvijenoj zemlji rađa upola manje. Velike obitelji su rijetkost, najčešće se rađa jedno dijete po obitelji, a sve je više mladih parova koji, kao i njihovi vršnjaci u razvijenoj Europi i SAD-u, svjesno odlučuju da neće imati djece.
Kod njih nikakve demografske mjere ne pomažu. Žele svoju komotnost, i možemo sada raspravljati je li to sebično ili nije, hoće li se u starosti kajati ili neće, ali je to tako. To je trend koji također dokazuje da pripadamo razvijenom svijetu.
A gdje je Rijeka?
Gdje je u svemu tome Rijeka? U manjku od 20 tisuća stanovnika u odnosu na 2011. (108.622), čiji su uzrok svi malo prije spominjani faktori. Pogotovo stručnost i znanje velikog broja mladih i obrazovanih iz našeg kraja koji su spremni u roku odmah promijeniti mjesto boravka ako će im to donijeti boljitak.
Isti je manjak od 20 tisuća i pribrojimo li stanovništvo Rijeke stanovništvu osam gradova i općina koji su zajedno s Rijekom nekada tvorili veliku Općinu Rijeka. Sada na tom prostoru živi 165.008 stanovnika, prije deset godina ih je bilo 185.125, a 1991. godine Općina Rijeka imala je 206.229 stanovnika.
Svi se ti gubitci praktički odnose na samu Rijeku, jer su mnogi odselili ne samo u Njemačku, Irsku ili Austriju nego u Viškovo, Kastav ili Kostrenu. Rijeka je industrijskim padom 1990-ih prestala biti imigracijska destinacija poželjna za život i rad te je po prvi put nakon dvjesto godina postala područje ekonomske emigracije.
Padanje u nesvijest demografa, političara i “svjesnih građana”
Ukratko, svoditi demografske mjere na novčano stimuliranje rađanja djece ili 200.000 kuna za povratak u zemlju, kako predlaže Plenkovićeva vlada, neće riješiti problem, kao ni padanje u nesvijest demografa, političara i “svjesnih građana”. Na neke se faktore koji uzrokuju demografski pad ne može utjecati (životni stil i mobilnost), ali se može puno više napraviti u stvaranju poduzetničke klime kako bi se otvarala (pristojno plaćena) radna mjesta, što je imperativ riječke gradske vlasti, te u ukupnoj klimi u zemlji koja će odisati optimizmom i vjerom u budućnost.
Osjećaj sigurnosti i zadovoljstva ljudi važniji od novčanih stimulansa
Istraživanja su naime pokazala da će na rađanje djece više utjecati osjećaj sigurnosti i zadovoljstva ljudi uvjetima u kojima žive nego jednokratni ili višekratni novčani stimulansi.
No, i ako sve demografske mjere propadnu, jer nema garancije u njihov uspjeh (takva su vremena), uvijek ostaje izlaz, onakav kakav već odavno prakticira razvijeni svijet – imigracija. Jesmo li spremni na to? Želi li to država, žele li to općine i gradovi, suverenisti, nacionalisti, liberali, socijaldemokrati, demokršćani?
Imaju li poduzetnici projekte i volje za tako nešto, ako već nema “jeftine” domaće radne snage pa bi je trebalo uvesti s istoka?
Bilo bi dobro odgovoriti na ova pitanja i prije sljedećeg popisa stanovništva.
