Usred smo globalne erupcije rasta cijena, posebno energenata i hrane. Naša je ekonomija dio svjetske tržišne ekonomije i nemamo se gdje sakriti, ili eskivirati posljedice posljednjih poskupljenja
Piše: Neven Šantić
Među prvima su zakukali ugostitelji kojima su nakon pandemije na vrat sjela poskupljenja plina i ostalih energenata koji zapravo uvijek aktiviraju lančanu reakciju poskupljenja, a navrh svega je i kava slabo rodila pa će i njene cijene otići u nebo. Njihova je poruka: Riječani i ostali građani Hrvtske, pit ćete skuplju kavu, jest ćete skuplju hranu u oštarijama i restoranima.
Istovremeno s pričom o poskupljenjima, portal Index je proveo anketu o tome koji je hrvatski grad najbolji za život. Pobijedila je Rijeka što me nimalo ne iznenađuje.
Naime, već godinama kad me put nanese u Zagreb, i s poznanicima se dotaknem teme kvalitete života, gotovo svi s kojima sam pričao o toj temi (i nisu svi Zagrepčani) bili su doslovno zavidni što živim ovdje. More i klima, čist i uredan grad (s okolicom dakako) te društvena tolerantnost bili su glavni razlozi zbog kojih su mi zavidjeli.
I nisu to potkrepljivali samo riječima. Već odavno, pogotovo od kada je završen autoput pa je udaljenost Zagreba i Rijeke svedena na manje od dva sata vožnje automobilom, Rijeka i Opatija postale su značajne destinacije za jednodnevne vikend izlete iz glavnog grada s obaveznim kavom i ručkom. Tako bar na kratko oni kojima se sviđa naš kraj kompenziraju to što ne žive ovdje.
No, njihov je broj manji od onoga koji bi mogao biti.
Možemo li, konačno, značajnije naplatiti poželjnost Rijeke, tu “lokacijsku rentu”, i u eri najavljenih ugostiteljskih poskupljenja?
Nije li, kako se to obično kaže, svaka kriza prilika koju će najsposobniji ugrabiti kako bi opstali i rasli?
Može se pokušati, a evo ideje kako bi to mogli riječki ugostitelji uz podršku Turističke zajednice, Grada i ostalih privatnih i javnih aktera.
Treba sjesti za stol i dogovoriti zajedničku akciju čije premise počivaju na poželjnosti Rijeke i okolice za život i uopće boravak (duži ili kraći) u njoj, i želji da, suprotno od Dubrovnika, ugostiteljski sektor konkurira s nižim cijenama prvorazrednih ugostiteljskih usluga od ostatka Hrvatske, prije svega Zagreba koji ima potencijal “rasadnika riječkih gostiju”.
Možda se nekome učini da je ideja bedasta, jer što bi nekome mogao značiti 100 ili 200 kuna jeftiniji obiteljski ručak ili par kuna jeftinija kava ako mora potrošiti za benzin i cestarinu da bi stigao iz Zagreba (ili Varaždina, svejedno). Ali po istoj toj logici ne bi bilo ni turizma, jer bi svima financijski bilo najisplativije da u danima godišnjih odmora ostanu doma.
Dakle, riječ je o psihologiji i dugoročnom projektu koji bi mogao stvoriti potrebnu i poželjnu nišu za riječki iskorak na hrvatskom turističkom i ugostiteljskom tržištu. Unatoč rastu broja kreveta u hotelima, hostelima i apartmanima, i unatoč rastu kvalitetne gastronomke ponude s vrhunskim chefovima, Rijeka i okolica još nisu ostvarile turistički potrencijal kao neki drugi gradovi na Jadranu.
Vrijeme je za iskorak, korištenje prilike tamo gdje je malo tko vidi.
Spomenuti dogovor zainteresiranih aktera tražio bi adekvatne aktivnosti Turističke zajednice, u promociji, i Grada u snižavanju lokalnih doprinosa i poreza, ali i stavljanje glava na kup ugostitelja (kad prestanu kukati) koji bi trebali pronaći dugoročnu računicu u tome što se neće sa svojim kolegama u drugim gradovima natjecati u visini cijena ponuđene hrane i pića.
Predlažem i slogan ove dugoročne akcije ako je se prozvani akteri “usude” provesti: Rijeka – veliki užitak za malo šoldi!
