Već godinama se traži nova namjena ispražnjenog paviljona tržnice na Brajdi. Nakon što je izostao interes zakupaca za prostore u paviljonu, činilo se da će u vrijeme Marka Filipovića biti riješeno što će se u budućnosti dogoditi s tim prostorom
Piše Neven Šantić
Zainteresirani za paviljon u to vrijeme bili su iz riječkog Lutkarskog kazališta, no najglasniji i najartikuliraniji bili su umirovljeni ravnatelj Muzeja Grada Rijeke Ervin Dubrović i vanjski suradnik Muzeja Goran Pernjak. Oni su neiskorišteni paviljon vidjeli kao savršenu lokaciju za stalnu izložbu torpeda. Nije bilo odjeka.
„Kulturna svrha” ostala je lebdjeti u zraku
Onda je na kolegiju gradonačelnika Filipovića u rujnu 2024. godine ipak odlučeno da će paviljon na Brajdi biti iskorišten za kulturne svrhe, ali na tomu je i stalo. „Kulturna svrha” ostala je lebdjeti u zraku (i još uvijek lebdi) bez navođenja plana realizacije projekta oživljavanja lijepe secesijske građevine stare 130 godina, odnosno konkretne namjene paviljona „namijenjenog kulturi”.
Ponavlja se tako stara priča o lijepim idejama koje nisu realizirane. A da stvar bude gora, na Brajdi prazni paviljon kojeg treba napuniti sadržajem nije jedini problem. Za one koji davno nisu bili u tom dijelu grada evo kratkog opisa postojećeg stanja.
Preostalih nekoliko zakupaca koji se trude da se prostor tržnice još može tako zvati i na štandovima prodaju voće i povrće, jedno su od rijetkih šarenila s daškom života u pretežno sumornoj scenografiji tog nekada živog bila grada. Da nema dva kvartovska kafića i tih nekoliko prodavačica prostor nekadašnje Tržnice Brajde sličio bi na grad duhova.
Prašnjava stakla u nizu s naslagama dugogodišnje prljavštine
Na južnoj strani od paviljona, iza štandova s voćem i povrćem, nalazi se kafić i šest, sedam ispražnjenih poslovnih prostora, nekadašnjih trgovina svega i svačega u koje su zalazili brojni Riječani, ne samo oni s Brajde. Prašnjava stakla u nizu s naslagama dugogodišnje prljavštine obljepljena plakatima i napisima da se zainteresirani za zakup mogu javiti na određeni broj mobitela, nisu baš ogledalo grada koji želi postati turistička meka.
Ne mogu se sjetiti kakvih je sve trgovina bilo u prizemlju stambenog niza koji s juga zatvara prostor Tržnice, ali jedna mi je ostala u pamćenju. Dugo godina u jednom od tih poslovnih prostora bila je Mesokombinatova pečenjarnica, u kojoj se se za relativno male novca moglo jesti ukusna i svježa jela s grilla, od ražnjića i čevapčića do svinjskih kotleta.
Odavno već nema Mesokombinata (sjećaju li se Riječani Mesokombinatove klaonice u Vodovodnoj ulici, tik do Autotroleja?), pa tako ni pečenjarnice.
I ovo je jedna od žalosnih riječkih tranzicijskih priča
Pohlepa ili neznanje (ne zna se što je gore) ljudi koji su se zatekli na čelu brojnih riječkih tvrtki u vremenima promjene političkog sustava, čak i prije formalne pretvorbe, doveli su do urušavanja brojnih stupova na kojima je počivala riječka industrija (Mesokombinat, Brodomaterijal, Brodokomerc, Tvornica papira, Tvornica konopa, Belam, Vulkan, Torpedo…)
No, vratimo se Brajdi. Nije zapušten samo prostor (uskoro vjerojatno bivše) tržnice. Ima praznih izloga i kada se ide prema Žabici, kao i u ulici Fiorella La Guardije. Doduše, u posljednje vrijeme u toj žili kucavici Brajde u prazne prostore useli pokoji novi zakupac, ali priča s lokacijom u kojoj je posljednja bila nekadašnja pizzerija Viktorija (na samom dnu ulice Fiorello La Guardia na križanju s ulicom Prvog maja) još uvijek nema sretan završetak. Prekrasan prostor na spoju spomenutih ulica s Art kvartom u bivšem Benčiću i dalje je n eiskorišten.
Godinama, dakle, stoje prazni poslovni prostori na Brajdi, najviše u sklopu Tržnice, s Paviljonom kao zaštitnim znakom povijesnih mijena i promijenjenih običaja građana. I zgrade u cijelom tom kompleksu djeluju oronulo, čekajući valjda da se fasade obnove same od sebe.
Bio bi red da se konačno netko sjeti i pokrene sustavno rješavanje problema Brajde, arhitektonski i urbanistički jednog od dragulja Rijeke.
I da život tamo teče kontinuirano, od jutra do mraka sa svrhom i smislom, a ne samo u prolazu onih rijetkih koji tamo zalutaju.
