Kada uskoro bude gotova obnova riječkog željezničkog kolodvora bit će to sigurno jedan od događaja godine u gradu
Piše: Neven Šantić
Predugo je, više od stotinu godina, stari kolodvor bio ruglo grada.
S godinama sve manje vlakova kreće iz Rijeke ili u nju dolazi pa je nekada prometno i bučno mjesto postalo neuredno i neugledno slijepo crijevo u koje su zalazili tek oni rijetki koji su bili osuđeni na putovanje vlakovima – ili im je zbog parkiranja bilo zgodno svratiti na bankomat prije ulaska u uži gradski centar.
Mnogi Riječani zato i nisu znali u kakvom je zapravo derutnom stanju bila ta zgrada.
Naravno da sunovrat željezničkog prometa nije smio biti razlog da se u zgradi kolodvora golubovi osjećaju kao kod svoje kuće, no vraćati se unazad više nema smisla. Konačno, toj mrlji na licu grada došao je kraj. Ali, nažalost, nije jedina.
Nakon željezničkog kolodvora treba urediti i druge riječke javne zgrade koje možda trenutno nisu na razini nekadašnjeg prljavog i raspadajućeg izgleda željezničkog kolodvora, ali bi se vremenom to mogle postati.
Ogledni primjer takvor nečeg imamo takoreći prekoputa željezničkog kolodvora. Riječ je o betonskoj ogradi KBC-a koja ide od upravne zgrade pa sve gotovo do Doma zdravlja. Ne znam kada je ograda rađena, ali je danas u takvom stanju da svi koji prolaze kraj nje imaju dojam zapuštenosti i nebrige. Ponegdje je beton poput švicarskog sira, ponegdje već vire dijelovi armature – kako god bilo, stanje priziva intervenciju.
U euforiji izgradnje novih bolničkih objekata na Sušaku, koji će ne sumnjamo sjajiti iznutra i izvana, ne valja zaboraviti ni stari KBC.
A osim ograde, imalo bi se što obnoviti i na glavnoj zgradi, nekadašnjoj Mornaričkoj akademiji, gdje je trijem ispred glavnog ulaza, za one koji bace pogled prema gore, gotovo ravan hororu.
Netko će možda reći da su ovo “sitnice” jer ne bi bilo dobro da je “izvana gladac a unutra jadac”. Točno, svakako je važnije da KBC ima vrhunske liječnike i opremu nego da izvana sjaji a nedostaje svega neophodnog za liječenje. Ali, to bi bio samo izgovor da se dozvoli zapuštanje onoga što se ne bi smjelo zapustiti.
Fasade javnih zgrada, ono što se vidi izvana, je naše zajedničko zrcalo, naša zajednička gradska osobna karta.
Tko može poreći da se ne osjeća bolje u čistom i uređenom nego u razvaljenom gradu? Tko će reći da neće biti sretniji s uređenim željezničkim kolodvorom nego što je bio s golubinjakom na što je ta zgrada do prije dvije godine ličila? A što ćemo sa nekadašnjim Domom sindikata kod željezničkog prijelaza u Krešimirovoj ulici koji izgleda kao da je stradao u ratu, neurednim prolazom u Križanićevoj ulici na Sušaku… Nastavite niz!
Ima tu državne, gradske i privatne imovine. No svoj toj imovini, tim zgradama i objektima je zajedničko da govore o nama i našem gradu, to je ono čime se predstavljamo onima koji, prvi ili stoti put, dolaze u naš grad. I nije nam onda svejedno što će misliti o nama i našoj brizi o gradu.
Bilo bi zato lijepo kada bi postojao neki plan uređenja derutnih riječkih zgrada i objekata, zajednički projekt svih Riječana. Zašto se ne nadati…