Danas je, 6. studenoga, preminuo umirovljeni dramski prvak riječkog HNK Ivana pl. Zajca Zdenko Botić (1946.-2025.)
Tijekom četiri desetljeća ovaj je iznimni kazališni umjetnik bio okosnicom riječkog dramskog ansambla, simbolom riječkog i hrvatskog glumišta te stvaratelj kazališnog ozračja u Rijeci.
Svojim je izvrsnim umjetničkim kreacijama pokazao svestrani glumački talent, a osim u dramskim predstavama, nastupao je i u mjuziklima i operetama.
Velika glumačka energija
Veliku glumačku energiju, koju je posjedovao do posljednjih svojih uloga, prepoznali su odmah na početku njegove karijere u riječkom kazalištu kolege i kritičari.
Stalnim član Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca postao je 1972. godine. Dvije godine kasnije,1974., ulogama u Molièreovim „Učenim ženama“ privlači pozornost kritičara Novog lista Miroslava Čabrajca koji tada piše: .. najviši domet spektakla je kreacija Zdenka Botića: on je gestom, pozom, maskom, glasom, karikiranjem ispunio mjeru koja se zove poezija komike“, dok je Đuro Rošić u „Oku“ ranije napisao: „U riječko kazalište tek nadošli Zdenko Botić već kod prvog je nastupa u Rijeci dao naslutiti da se u njemu krije pravi glumački talent.“ Pokazao je već tada Zdenko Botić kako se od njega mogu očekivati nezaboravne i neponovljive uloge.
Rijeci ostao vjeran cijeli svoj glumački i životni vijek
Rođen 9. rujna 1946. u Zenici, svoje početke veže uz tamošnje Pionirsko pozorište, a sudjeluje i u radu Narodnog pozorišta u Zenici. Diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.
Nakon dolaska u Rijeku i riječko Kazalište, ostaje im vjeran cijeli svoj glumački i životni vijek.
Talent je dokazao brojim ulogama, a ako treba izdvojiti samo neke od njih onda je to, između ostalih, Despot u „Vježbanju života“ Fabrija i Gašparovića o kojoj je dr. Darko Gašparović napisao: „Botićevi impresivni dijalozi s Nevom Rošić kao Mafaldom, koji su svoj vrhunac našli u završnome, nijemom, prizoru egzodusa, ulaze u antologijske prizore „Vježbanja života“.“
Takva je primjerice i uloga Đuke u „Komšiluku naglavačke“ Nine Mitrović koja mu je 2003. godine donijela Nagradu hrvatskog glumišta ili ulogu Porfirija Petroviča u „Zločinu i kazni“ za koju je dobio Nagradu Grada Rijeke. Nagrađen je bio i za ulogu Antuna Svinjarevića u predstavi „Oštarica“ Carla Goldonija Nagradom „Fabijan Šovagović“ za najbolje glumačko ostvarenje na Festivalu glumca.
Još 1976. godine ovjenčan je Nagradom Večernjeg lista za najpopularnijeg glumca godine. Posljednju svoju nagradu, Nagradu za životno djelo Grada Rijeke dobio je 2018. godine, a dodijeljena mu je za cjeloživotni doprinos kazališnoj umjetnosti u gradu Rijeci. A posljednju ulogu u riječkom HNK-u ostvario je 2015. godine kao Vincent u istoimenoj predstavi Olje Lozice za koju je Kim Cuculić na stranicama “Novog lista” napisala kako je u nju “više od svega utkao ljudskost, toplinu i dobrotu”.
Surađivao i s riječkim HKD teatrom
Iz bogate biografije Zdenka Botića izdvojimo i kako je surađivao s riječkim HKD teatrom, gdje je također ostvario jednu od svojih nezaboravnih uloga, ulogu gospodina Martina u Ionescovoj „Ćelavoj pjevačici“. Bio je direktorom Pionirskog kazališta u Rijeci od 1982. do 1985. godine gdje je režirao nekoliko predstava, a glumio je i na filmu i televiziji.
Iako je kazališna umjetnost prolazna, fluid koji traje koliko i kazališni čin, uloge Zdenka Botića trajat će u individualnim i kolektivnoj memoriji njegove publike, svakoga onoga tko ih je gledao i doživio. Njima se glumački doajen Zdenko Botić upisao na nezaobilazne stranice knjige hrvatskog glumišta.
