STRAVIČNA NESREĆA

Prošlo je 46 godina od nezapamćene tragedije u riječkom rodilištu; U požaru poginulo 25 beba!

Foto: Screenshot/Fluminensia

28. ožujka 1975. godine oko 2:30 sati u rodilištu nekadašnje Kliničke bolnice Dr. Zdravko Kučič na Sušaku u Rijeci dogodila se strašna nesreća. U požaru bolnice poginulo je 25 novorođenčadi, među kojima je i dijete Riječanke Zlate Petešić koja taj dan nikad neće zaboraviti.

“Moju malenu Jadranku samo sam jednom podojila i izgubila je u stravičnoj nesreći. Bila je velika beba, teška 4060 grama, dugačka čak 55 centimetara, prekrasna, zdrava beba. Bila sam joj majka samo jedan dan. Rodila sam je 26. ožujka te tužne i tragične 1975. godine, u 11 sati ujutro. Požar je izbio slijedeće noći, oko tri sata ujutro, na Veliki petak”, tako svoju priču, gotovo pet desetljeća nakon velike tragedije, započinje gospođa Zlata za Novi list, koja je svoju kćerkicu izgubila dan nakon poroda.

Te noći nije bilo nikog u rađaonici, samo sestra koja je raznosila djecu majkama koje su boravile odvojeno od svoje djece svaka tri sata na dojenje, nakon čega bi ih pokupila i vratila u dječju sobu te se potom i sama vratila u vlastitu sobu, budući da je obavila svoj posao. Požar u bolnici uočen je tek nakon 40 minuta, u noći s 27. na 28. ožujka, kada je vatra počela progorijevati dijelove sobe. Vatra je bila slaba, zbog čega su medicinske sestre i čistačica shvatile da se nešto događa kada su čule buku, tek nakon pola sata. Vatra je pregorjela prozorsku traku zbog čega je pala roleta, a potom i ventilacijska cijev, što je prouzročilo buku, prenosi Net.hr

Djeca gotovo sat vremena boravila u sobi ispunjenoj dimom i vatrom

Nažalost, zbog vrućine, dima i mraka dežurni liječnici i medicinske sestre koji su pokušali ući u dječju sobu nisu joj mogli prići. Također, budući da u to vrijeme još nisu bile dostupne direktne telefonske linije, sestra je morala otići na portu i tražiti portira da pozove vatrogasce, a koji su stigli oko 35 minuta nakon početka požara i tek tada uspjeli ući u sobu i počeli spašavati bebe. Djeca su u sobi ispunjenoj dimom i vatrom boravila gotovo sat vremena. U rodilištu se tada nalazilo 28 beba, a te kobne noći, od njih 28, preživjele su samo tri – dva dječaka koji su zadobili lakše ozljede i djevojčica koja je zadobila teže ozljede lica i ruku.

Požar se dogodio u sobi za novorođenčad na drugom katu zbog kratkog spoja na električnoj zidnoj grijalici. Jedno novorođenče je u dječjoj sobi primalo kisik, a iznad njega se u blizini nalazila električna grijalica koja je počela iskriti na kolijevku u kojoj se nalazilo dijete, koje je izgorjelo u požaru, dok su se ostala djeca ugušila dimom.

‘Nemate se čemu nadati’

“Doktorica koja je bila dežurna rekla je riječi koje nikada neću zaboraviti – ‘nemate se čemu nadati’. Tada smo znali da su šanse za preživljavanjem naših beba skoro pa nikakve. Ali nada je postojala. Svi smo bili u šoku i nevjerici, a iznad svega u velikoj tuzi i boli. Podsvjesno sam se još uvijek nadala i mislila: ‘sada će oni meni moju Jadranku donijeti da je podojim, pa vrijeme je za drugo dojenje’. Nažalost, to se nije dogodilo. Izgubila sam je tek što je došla na svijet. Tuga je to prevelika i dan danas. Posebno na današnji dan, kada bi moja Jadranka slavila rođendan”, tužno priča gospođa Zlata.

Zlata je te subote uoči Uskrsa, zajedno s ostalim rodiljama otpuštena na kućnu njega. U bolnicu je došla kao majka buduće djevojčice, a iz nje izašla prazna naručja i s ogromnom količinom tuge, psihički i fizički iscrpljena. Također, rekla je za Novi list kako svoju bebu neće prežaliti dok je živa.

“Najveća bol bila je u srcu i duši. Dali su nam tablete za smirenje, a svaki dan dolazila je sestra i davala mi injekcije da izgubim mlijeko. Ono isto kojom sam svoju Jadranku podojila tek jedanput. Kada sam izašla iz bolnice, neko sam vrijeme bila kod svekrve na Vojaku, svi su brinuli o meni, ali moja tuga je bila neizmjerna. Moram reći da me spasio sin Marino i kći Sandra koju sam rodila četrnaest mjeseci nakon tragedije. Rekla sam: ‘ili sad odmah ili nikad’ i srećom brzo uspjela zatrudnjeti sa svojom Sandrom, koja mi je podarila dvije unučice. One su mi najveće veselje, izvor radosti, ljubavi i sreće. Puno mi je pomogao i suprug Milan, međutim, on je samozatajan, drži svoju tugu u sebi i ne priča puno o tome. Sigurno je ova naša velika tragedija ostavila traga i na njegovo zdravlje, imao je dva infarkta, ima već četiri stenta”, rekla je Zlata Petešić.

‘S njom je otišao dio mene zauvijek’

Gospođa Zlata dodala je kako se često pita kakva bi njezina Jadranka bila, no na ta pitanja, nažalost, neće nikada dobiti odgovor. “Najteže je bilo kada smo je sahranjivali. Mislila sam da ću umrijeti. S njom je otišao dio mene zauvijek. Da tuga bude još veća, moja svekrva je malo prije tog tragičnog događaja na Trsatu kupila obiteljsku grobnicu, da imamo, za svaki slučaj. Nažalost, život je posložio karte tako da u toj grobnici prva završi naša malena, ona rođena prije nekoliko dana, pred kojom je bio život, ona je prva pokopana. Prestrašno, što drugo reći”, rekla je gospođa Zlata.

Dodala je da žali što nitko nije napravio neki mali spomenik ili bilo kakvo spomen obilježje u znak sjećanja na žrtve te tragedije. “Zamislite tu situaciju, kada se u jednom trenutku vaš život iz neizmjerne sreće pretvori u preveliku tugu, kada vaše tijelo obuzme tolika bol za gubitkom da je ne možete niti opisati. Bilo nas je majki iz svih dijelova naše županije, s otoka, iz Istre. Sve smo došle sretne, a otišle u boli i tuzi. O našoj tragediji svake godine pišu mediji i hvala im, jer da nije njih naša djeca bi već bila zaboravljena. Sjećanja na njih živjela bi samo u našim srcima. Mislim da se je moglo nešto više učiniti, napraviti neki znak sjećanja, spomen na ta malena bića, koja su umjesto u život otišla u smrt”, istaknula je Zlata Petešić.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite na Whatsapp, Viber, MMS 097 64 65 419 ili na mail vijesti@riportal.hr ili putem Facebooka i podijeliti ćemo ju sa tisućama naših čitatelja.
Komentari
Povezani sadržaj
Views Views