Sa političkim analitičarom Vedranom Obućinom, razgovarali smo o novostvorenom savezu MOST-a i Domoljubne koalicije, mandataru Tihomiru Oreškoviću te o izgledima funkcioniranja nove vlade.
Prošlog tjedna bili smo svjedoci velikog preokreta MOST-a i njihovih čelnika koji su prekinuli skoro pa završene pregovore s koalicijom Hrvatska raste, tvrdeći kako su iz SDP-a vrbovali njihove zastupnike s ciljem razjedinjenja MOST-a. Ubrzo nakon toga, brzopotezno sklapaju savez s Domoljubnom koalicijom o formiranju vlade te imenuju mandatara u svega jedan dan. Više od mjesec i pol dana pregovaranja MOST-a s obje strane završilo je na vrlo čudan način. Čini se da nam je pozadina višetjednih pregovora ostala nepoznata. Kako vi to tumačite?
Na djelu je bilo političko lobiranje, odnosno očiti razgovori oko stvaranja vlasti. Ne bih se složio da je MOST brzopotezno sklopio savez s Domoljubnom koalicijom. Pregovori MOST-a su započeti i s jednom i s drugom koalicijom i jedno od očekivanja jest bilo da MOST stvori savez s jednom ili drugom koalicijom. Nije MOST ni stvorio savez s Domoljubnom koalicijom brzopleto jer je s njom vodio razgovore podjednako kao s koalicijom Hrvatske raste u posljednjih mjesec dana. Nažalost, do danas nije otkriveno ni iz redova MOST-a, niti iz redova koalicije Hrvatska raste zašto su točno naprasno prekinuti razgovori između te dvije strane. Ono što možemo zaključiti jest da se u procesu razgovora očito točno znalo što nudi Domoljubna koalicija, te je na kraju MOST odlučio svoje povjerenje dati upravo toj koaliciji. To je povjerenje uvjetno, posebice zbog nedavnih istupa MOST-a u javnosti kada se govori o tome da će pomno pratiti poteze obiju velikih koalicija. To daje naslutiti da su dogovori ipak načelni, te da je potrebno neko vrijeme da se utvrdi ide li nova vlada prema onim reformama koje MOST priželjkuje. U suprotnom nas čekaju novi izbori, a moje je mišljenje da će doći ili do prijevremenih izbora u nekom budućem razdoblju, ili će doći do fragmentacije samog MOST-a.
Enigma zvana Tihomir Orešković. Uspješan poduzetnik, bez političkog iskustva, s lošim znanjem hrvatskog jezika. Koje su njegove prednosti a koje mane? Po njegovom prvom javnom nastupu moglo se razaznati kako ni sam nije baš siguran u činjenicu da postaje premijer. Kako je Orešković postao prvi izbor i koliko su u izboru sudjelovali Karamarko i Petrov?
Prije svega, ne slažem se da je loš hrvatski jezik presudan za uspješnost potencijalnog novog premijera. To je svakako začudno, ali nije prvi put u bliskoj europskoj prošlosti da se događa takva stvar. Podsjetiti ću samo da je bivši premijer Bugarske, Simeon Saksoburgotski, također bio vrlo loš u bugarskom jeziku, pa je ipak postao premijerom i završio svoju dužnost na tom mjestu. Dakle, to nepoznavanje ili loš govor može biti zanimljiv, ali svakako je ispod razine pristojnosti i osnovnog samopoštovanja da se narod ruga time gospodinu Oreškoviću.
Svi poduzetnici pozdravljaju izbor Oreškovića kao mandatara, iako ruku na srce, malo tko je uopće čuo za njega. Prema saznanjima iz krugova HDZ-a upoznati smo da je Orešković trebao biti ministar gospodarstva ili čak potpredsjednik Vlade, da je Domoljubna koalicija osvojila toliko glasova koliko bi joj bilo dostatno da sama formira vladu. S obzirom da je HDZ, odnosno Domoljubna koalicija, imao veliku stručnu pomoć i savjete iz raznih međunarodnih ekonomskih institucija, smatram da je Orešković ipak pomno izabran kao osoba koja ima smisao za vođenje gospodarskog sektora. Upravo taj njegov habitus je upitan, s obzirom da premijer mora biti osoba koja je prije svega političar, i koji se služi svojim umijećem upravljanja. To bi možda bile njegove najveće mane i prednosti, dakle nepoznanica kako će voditi politiku općenito, te sposobnost upravljanja, koje je pokazao svojim životnim putem.
Novi premijer dolazi iz korporativnih krugova, govori se o bolnim rezovima te upravljanju državom kao poduzećem. Poduzetnici su zadovoljni izborom novog premijera. Koliko navedena činjenica može predstavljati opasnost za posebno osjetljive skupine građana kao što su radnici, umirovljenici te građani koji primaju socijalnu naknadu?
Svakako postoji opravdana bojazan za više neoliberalne i neokonzervativne politike od strane novog premijera, jednostavno stoga što je to njegov osobni put i način razmišljanja. Ipak, većina vlade, pa i Orešković sam, dolaze iz konzervativnih krugova, s naglašenim odnosom prema socijalnom nauku Katoličke crkve. Već smo vidjeli nekoliko puta da je HDZ predstavljao socijalnu politiku koja je bila osjetljivija od SDP-ove politike. To se može podvesti pod socijalni populizam, ali svejedno proizlazi iz ukorijenjene tradicije zajedničarstva u Hrvatskoj. Stoga, iako će takav put vjerojatno biti prepoznat u Oreškovićevom mandatu, on neće biti toliko brz i suočiti će se s već dobrano izgrađenim, iako fragmentiranim i politički frakcioniranim sindikatima.
Koliko će novi premijer biti autonoman u kreiranju svoje političke strategije s obzirom na dvije jake figure u njegovoj pozadini, Karamarka i Petrova? Ima li on uopće strategiju?
Bjelodano je da je Orešković postao mandatarom kao rezultat pogodbe između Domoljubne koalicije i MOST-a. Naznake da bi Petrov i Karamarko postali njegovi potpredsjednici govori o tome da će buduća vlada imati naznake trijumvirata, odnosno vladavine triju strana – Domoljubne koalicije, MOST-a i nestranačkih tehnokratskih krugova. To Hrvatska još nije vidjela, ali s obzirom na razinu političke kulture, ne dvojim da će dolaziti do teških nesporazuma, koji u konačnici mogu voditi i rušenju tog saveza. Ne vidim na koji bi način Orešković tada mogao spasiti vladu, osim ako nas ne zadivi svojim novootkrivenim sposobnostima upravljanja.
Kako predviđate djelovanje nove vlade, nestranački premijer koji mora koordinirati dvije stranke MOST, koji se zalaže za reforme zdravstva, javne uprave te teritorijalnog preustroja i HDZ, koji se s mnogim njihovim reformama ne slaže. Može li takva vlada pronaći prostor za politički kompromis?
Nestranački i tehnokratski premijeri i ministri su politološki govoreći čista fikcija. Kako je moguće da postoje premijeri i ministri koji nisu političari?! Njihov osnovni posao jest politički, jer oni usmjeravaju javne i druge politike u svom resoru prema programu koji je predstavljen građanima u predizbornoj kampanji i za koji su građani glasovali. Stoga, valjani je politološki recept da premijer i ministri budu političari, a da ustroj ministarstva, od ureda ministra naniže bude sastavljen od nestranačkih profesionalaca. Mi patimo pretjerano od potrebe da na čelu ministarstva zdravstva bude liječnik, na čelu ministarstva obrane general, na čelu ministarstva gospodarstva poduzetnik. To nije potrebno, a ponekad može dovesti i do realnog sukoba interesa ili favoriziranja. Osoba koja je na čelu ministarstva je političar, koji rukovodi tim ministarstvom upravljajući ga prema političkom i stranačkom cilju. Kako je teško da ministar bude sveznalac, onda mu cijeli tim profesionalaca pomaže svojim savjetima i rukovođenjem u odjelima ministarstava jedne države.
U Hrvatskoj, paradoksalno, imamo suprotan slučaj. „Profesionalci“ u političkim institucijama i ministarstvima su stranački postavljeni i ponašaju se prema uputama stranaka, dok pravi profesionalci moraju zauzimati niže pozicije unutar nebiranih zaposlenika. A sada se natječemo da što više ministara i pomoćnika ministara, što su po defaultu politička mjesta, zauzimaju politički neutralni i nestranački ljudi! To je iznimno važno, jer kratkoročnost stranačnog upravljanja prijeti ravnomjernom i dugoročnom razvoju zemlje. Čini se doista da Hrvati nisu sazrijeli u vlastitim institucijama, niti da su shvatili političke institucije kao „svoje“, što potom vodi neobuzdanoj korupciji, ideji da se iz njih što više dobije, a što manje dade, kao i dihotomiji odnosa Države (Oni) i Naroda (Mi).
Stoga su i reforme tek dio puno većeg posla. Potrebno je uspostaviti kontinuitet institucionalnog djelovanja i prepustiti pravim profesionalcima da pokažu svoje umijeće. Politički konsenzus na temelju profesionalnog i obrazovanog kadra se treba poštivati u dugoročnom razdoblju. U suprotnom možemo stalno očekivati reforme zdravstva i javne uprave, kao što smo vidjeli i do sada. Hrvatska je od kraja Domovinskog rata u permanentnim reformama, a te reforme provode političari prema imaginarnim programima, a ne na temelju onih koji bi sada trebali voditi zemlju – nestranačkih visokoobrazovanih profesionalaca. U svim razvijenim zemljama svijeta sveučilište je izvor takvih profesionalaca, ali u Hrvatskoj se za obrazovanje i znanost izdvaja sve manje financijskih sredstava, smatrajući kako u ovom presudnom trenutku treba obratiti pozornost prema rečenim reformama. Ali, u presudnim trenucima upravo znanost mora dobiti na značaju, jer bez znanja sušte želje su neostvarive.
Kada se radi o teritorijalnom preustroju, tu se vidi ta zbunjenost. Teritorijalan ustroj može uspjeti i s pet upravnih jedinica, i s postojećim županijama, jer problem nije u ustroju samom, već u sustavu upravljanja. Kako god bilo, teško je za povjerovati da će se ukinuti sustav županija, gradova i općina, jer je to izvor regrutiranja SDP-ovih i HDZ-ovih elita, i tu će se očekivati veliki otpor ili barem populističko odugovlačenje s tim pitanjem. No, pitanje je da li će se postići učinkovitost čak i ako se ukine postojeći sustav.
MOST se između ostalog zalaže za privatizaciju zdravstva, smanjenu kontrolu tržišta od strane države, uvođenje poreza na nekretnine te provjeru imovinskog statusa korisnika socijalnih naknada. Predstavljaju li navedene činjenice koncept neoliberalne ekonomske politike?
Da, predstavljaju, ali kao što sam već prije rekao MOST će morati biti sklon socijalnim politikama, prije svega kako bi osigurao podršku u lokalnim zajednicama, gdje je dpbio najveći broj glasova. Uspješni načelnici i gradonačelnici kao nezavisni kandidati povezani u MOST, zadobili su povjerenje svojih lokalnih sredina jer su pokazali umješnost ravnoteže gospodarskog napretka i socijalne osjetljivosti, što će svakako biti potrebno primijeniti i na državnom nivou.
Neki elementi MOST-ovog programa doista odražavaju neoliberalne pristupe, ali oni su ipak u skladu s politikom Europske unije. Potrebno je naglasiti da nadnacionalne strukture kao što je EU favoriziraju nadnacionalne kompanije koje potom favoriziraju upravo neoliberalne politike. Istovremeno, institucije EU su kopirane institucije nacionalnih država, što nikako ne funkcionira. Ako će MOST doista krenuti prema implementaciji neoliberalnih politika, što sumnjam da će biti u mogućnosti u potpunosti provesti, onda bi Hrvatska mogla preuzeti model povratka snažijim političarima, kao što možemo vidjeti u slučaju Mađarske i Poljske, a sutra možda i nekih drugih europskih država. MOST-ova podrška mandataru na neki način pokazuje orijentiranost prema nadnacionalnim strukturama i neoliberalnim politikama, te sa zebnjom možemo gledati da li će Hrvatska sada prihvatiti razne ugovore poput onog transatlantskog trgovačkog sporazuma. Ironično, možda će najveću blokadu takvih politika dobiti od strane HDZ-a koja više liči na pravu demokršćansku stranku nego na neokonzervativnu skupinu, unatoč tome što su pojedini koalicijski partneri HDZ-a iznimno neokonzervativno orijentirani.
Kako vidite buduće političko djelovanje sada već bivšeg premijera Zorana Milanovića? Postoji li mogućnost njegove smjene sa sadašnjeg mjesta predsjednika SDP-a?
Hrvatska politička kultura je još uvijek na takvim razinama da se izborni neuspjesi ne rješavaju odlaskom predsjednika stranke ili kolektivnog propitivanja stranačkog vodstva. Njegovu političku karijeru odlučiti će razne frakcije SDP-a na idućim unutarstranačkim izborima. Ovdje će Milanović imati puno teškoća da porazi snažnu riječku skupinu Obersnel-Komadina-Jovanović, ali treba vidjeti kakvu lokalnu potporu može dobiti u drugim županijama. SDP treba predstaviti novu viziju, te se pokazati konstruktivnom oporbom u smislu ne samo kritiziranja nove vlade, nego i predstavljanja realnih alternativa.
