U gorskokotarskim ordinacijama nedavno je, na radnom mjestu obiteljskog liječnika, zaposleno dvoje specijalista drugih specijalnosti – neurokirurg i pulmologinja
“I dok se unatrag nekoliko dana taj potez tako spektakularno naglašava u medijima i hvali lokalnu samoupravu koja je „riješila problem”, malo tko se pita zašto su uopće liječnici “pobjegli” iz Gorskog kotara”, stoji u reagiranju Izvršnog odbora KoHOMa.
Njihovo reagiranje prenosimo u cijelosti:
“Dolazak neurokirurga i pulmologinje u gorskokotarske ordinacije je prava medijska senzacija, no je li se itko potrudio upitati zašto su odatle otišli svi oni ljudi koji su u tim ordinacijama radili prije njih?
Mladi liječnici pobjegli su iz ordinacija u Gorskom kotaru i to je pravi, veliki problem. Jer, teško da su svjetski poznati neurokirurg i pulmologinja u mirovini odista trajna rješenja za ova radna mjesta i za Gorski kotar. Svima je savršeno jasno da su ovime kronični problemi nedostatka liječnika u tom kraju samo gurnuti pod tepih.
Je li ijedan novinar upitao – kakvi su bili uvjeti rada tih mladih ljudi, kako izgledaju derutne i raspadajuće ordinacije u kojima su radili? U kakvim su izbama i po kojim podovima spavali? Kako su se grijali ili bolje rečeno – smrzavali? Koliko su puta tjedno i u kakvim uvjetima putovali od Rijeke do Gerova, Tršća, Prezida… i kako su im ti troškovi bili (ne)plaćeni? Jesu li primali ikakvu stimulaciju koja bi ih zadržala i za koju su uopće plać(ic)u radili?…
Ili svi samo zaslijepljeni plješćemo jednom neurokirurgu koji je nezadovoljstvo sustavom u rasulu dokazao „srozavanjem radom u općoj praksi“?
Onoj istoj koju mi specijalisti obiteljske medicine smatramo pozivom, kraljicom medicine i svojom istinskom ljubavi i kojoj smo posvetili cijeli svoj profesionalni život i put.
Zamislimo kada bi jednog obiteljskog liječnika postaviti da bez ikakve uže edukacije radi na radnom mjestu npr. pulmologa (kardiologa, hitnjaka, kirurga…). Mi smo liječnici navikli učiti, pametni smo ljudi, malo pomalo naučili bi raditi i kao pulmolozi (kardiolozi, hitnjaci, kirurzi, …). No bi li nas to činilo specijalistima pulmologije (kardiologije, hitne, kirurgije, …)? I ne podriva li to samu bit i smisao specijalističkog usavršavanja u medicini? Ne podriva li to bit i smisao četiri katedre obiteljske medicine u RH koje su nas educirale i educiraju i svih onih specijalizanata obiteljske medicine koji se u ovom trenutku mukotrpno trude i rade na stjecanju kompetencija naše struke.
Specijaliizacija iz obiteljske medicine postoji desetljećima, iako su mnogi i mirovinu dočekali nemajući sreće da je dobiju, (struka odvano ne koristi posprdni termin – “opća praksa”) no danas se u ordinacije obiteljskih liječnika upošljava liječnike drugih specijalnosti, dok se obiteljskim liječnicima govori da će raditi hitnu medicinu premda je hitna – medicinska specijalizacija za sebe, struka sa svojim kompetencijama, algoritmima i zakonitostima.
Kao u nekom teatru apsurda u kojem su se svima potpuno izmiješale uloge. I dok se narodu daju prazna obećanja o punktovima hitne pomoći, posebnih dežurstava, dnevnih bolnica, novih rodilišta, o analizatorima CRP-a, dok se u hitnu gura obiteljskog liječnika, u obiteljsku pulmologa i neurokirurga, dok bolničke odjele drže specijalizanti, dok sve rupe u sustavu krpaju umirovljeni liječnici, a uskoro i liječnici bez ijednog dana staža, a dok lokalne i državne vlasti to stanje proglašavaju svojim velikim uspjehom, dok se narod svađa po forumima, društvenim mrežama i ispod članaka koji svakog dana otvore po jednu novu hajku na liječnike i sestre, ono što im nadležni propuštaju reći jest to da liječnika i sestara – nema.
Da je odljev zdravstvenog kadra koji će uslijediti u idućih pet godina – ogroman i da se već sada ne da nadoknaditi. I da se apsolutno ništa ne čini da se ta nacionalna katastrofa zaustavi.
Ne postoji nikakav nacionalni plan, niti strategija da bi ih se zadržalo i da bi im se poboljšali uvjeti rada, a građanima kvaliteta zdravstvene zaštite.
Jedino što se nudi je senzacija“, stoji u reagiranju Izvršnog odbora KoHOMa.
Foto: Čitatelj
