Sjećate li se vremena kada se odlazak u Trst nije doživljavao kao izlet, nego kao ritual. Gotovo inicijacija. Riječani su ga izgovarali s posebnim žarom :“Idemo u Trst”, i svi su znali što to znači. Devize uredno spremljene, torbe prazne, a popis želja već tjednima unaprijed u glavi.
Autobusi ili automobili kretali bi rano ujutro, često još po mraku, a vraćali bi se u poslijepodnevnim satima. Na granici – carina. Lagana nervoza, pogled prema vrećicama, klasično pitanje: “Imate li što za prijaviti?” i onaj osjećaj olakšanja kad se rampa digne. Trst je tada bio više od grada – bio je prozor u svijet koji je mirisao drukčije, izgledao sjajnije i obećavao malo zapadne čarolije.
Prva stanica za mnoge bio je Ponte Rosso. Gužva, šarenilo izloga, glasovi na talijanskom i čakavici, vrećice koje se brzo pune. Rifle traperice bile su statusni simbol, Darvil satovi san gotovo svakog Riječanina, a Giovanni mjesto gdje se se kupovale “prave stvari”, sve što se u Rijeci još nije moglo pronaći. Svaka kupljena stvar nosila je priču i dokaz da smo bili tamo.
Nakon šopinga slijedila je nagrada. Cremcaffè i legendarna kremšnita, kratka pauza uz espresso, pogled na grad i vrećice složene ispod stola. U Trstu se tada nije žurilo – bio je to grad u kojem se sjedilo, gledalo, upijalo. Čak i oni koji nisu kupovali znali su: vrijedilo je biti dio tog đira.
Povratak kući imao je svoj poseban šarm. U prtljažniku i torbama sitni luksuzi, u glavi planovi kako sve to “rasporediti”, a u srcu osjećaj da si bio dio nečega većeg. Trst je Riječanima davao osjećaj svijeta nadohvat ruke, malo slobode, malo glamura i puno uspomena.
Danas je Trst bliži nego ikad, ali taj stari duh: devize, carina, Ponte Rosso i prve Rifle… ostao je zapisan samo u kolektivnom sjećanju. I dovoljno je vidjeti jednu fotografiju, jednu vrećicu s natpisom ili izlog iz nekog drugog vremena pa da se ponovno prisjetimo Trsta iz perspektive Riječana, i to u doba zlatne ere najboljeg shoppinga ‘preko granice’.
Fotogalerija: Facebook/Petar Trinajstić
