“Ako niste zadovoljni našim uslugama, uvijek možete otići negdje drugdje – kaže meni šef jednog odjela bolnice na Sušaku.”, piše Riječanka nezadovoljna otkazivanjem pregleda u posljednji trenutak
O dobrim i lošim stranama našeg zdravstvenog ustava, kojega je i riječki KBC dio, već znamo (gotovo) sve. Liječnicima, medicinskim sestrama i drugom osoblju u zdravstvenom sustavu s pravom se divimo kada poštujući svoje zakletve i odnos prema poslu daju sve od sebe kako bi i redovnim djelovanjem i inovativnim postupcima unaprijedili brigu o pacijentima i olakšali im patnje ili ih u potpunosti izliječili.
No svaka priča ima i drugu stranu, poneke “tamne mrlje”, postupke koji u javnosti izazivaju žaljenje pa i ljutnju.
Jedno od neugodnijih iskustava s hrvatskim (riječkim) zdravstvenim sustavom iznijela je Riječanka Tamara Šoić, naša povremena kolumnistica, koju je više od iznenadnog otkazivanja zakazanog pregleda (u posljednji trenutak, praktički prije samoga temina) ozlojadilo objašnjenje odgovorne osobe kada je kao pacijent i porezni obveznik (koji (su)financira zdravstveni sustav) poželjela zaštititi svoja prava.
O svemu je pisala u svome statusu objavljenom na društvenoj mreži Facebook koji je u kratko vrijeme izazvao veliku pažnju.
Njezin satus prenosimo u cijelosti:
“Ako niste zadovoljni našim uslugama, uvijek možete otići negdje drugdje – kaže meni danas šef jednog odjela bolnice na Sušaku.
A gdje je to drugdje?
Baš malo gledam platnu listu i zaključujem kako cijeli svoj radni vijek plaćam te “njegove usluge”.
Osim toga – ne znam o kakvim točno uslugama priča?
Više od 3 mjeseca čekam neki sitan zahvat.
Sve po reguli i protokolu.
Nije ništa hitno pa ne žurim i ne gnjavim.
Ja sam beskrajno strpljiv pacijent.
Na vrijeme sam otkazala sve obveze zakazane za danas.
Zdravlje je ipak na prvom mjestu.
Naručena sam u 9:30.
I nakon što sam jedva našla parking, točno u 9:17, medicinska sestra (ili činovnica) mobitelom mi javlja kako je zahvat otkazan.
Nema usluga za danas.
Ne može.
Može opet za mjesec ili više dana.
Ali kad sam već platila parking i dočepala se krvavo izborenog mjesta kraj bolnice, krenem zivkati i dođem do tog “glavnog”, koji, kao kakav voditelj štanda na placi, kupcu nezadovoljnom izborom plave ribe koju danas nudi, kaže – Slobodno idite na drugi štand ako vam se moje usluge ne sviđaju!
Ali lik s place to može reći.
Jer to je njegova privatna prćija.
Bolnica nije nečija privatna prćija.
Barem tako piše na mojoj platnoj listi.
Osim toga, “glavni” je telefonskim putem procijenio kako moj zahvat nije hitan pa može čekati.
Bez da me vidio i pogledao moj nalaz. Čovjek ima nadnaravne sposobnosti. Predložila sam mu neka ih unovči. “Telefonska procjena zdravlja korisnika”.
Možda dobije i show na televiziji. Onaj koji ide iza ponoći.
I baš mislim što bi se dogodilo kada bih roditelju, koji nije zadovoljan nastavom ili još bolje, neizvođenjem nastave, rekla – Ako niste zadovoljni mojim uslugama, uvijek možete otići negdje drugdje!
Da imam volje i vremena, mogla bih to probati učiniti pa sjesti i štopati koliko će vremena proteći prije nego mi se sva sila inspekcija, agencija i medija strovali na vrat.
Ali moje zanimanje nije deficitarno pa si ne mogu priuštiti bahaćenje i bezobrazluk, otkazivanje u zadnji tren usluga zakazanih prije 2 mjeseca.
Ne mogu si priuštiti nepoštivanje tuđeg vremena.
Ne mogu si priuštiti višemjesečno čekanje na moj, bogomdani pregled ili zahvat.
Moje je zanimanje banalno i zamjenjivo.
I baš zbog te banalnosti i neisplativosti zanimanja koje sam odabrala pri punoj svijesti, sada moram nanovo plaćati usluge koje cijeli svoj radni vijek plaćam.
Vjerojatno negdje privatno.
Sva sreća, imam super plaću pa si to mogu priuštiti bez po muke.
I trebam šutjeti i biti sretna jer ima onih koji su zaista ozbiljno i teško bolesni, a čekaju puno duže.
Kažu mi da sam još dobro prošla s ova dva mjeseca čekanja.
Kad bolje promislim – rođena sam pod sretnom zvijezdom.
Čekala sam 2-3 mjeseca uslugu koju nisam dobila.
A možda mi čak i nije trebala jer nisam nasmrt bolesna.
U konačnici, dugo je planirana ova akcija, dovoljno dugo da nam isperu mozak pa sami sebe uvjerimo kako je nenormalno normalno i kako u stvari imamo sreće jer možemo birati između usluga koje smo već platili i istih tih koje ćemo tek platiti.
Na koncu smo sretni jer nam je uopće ponuđena ta mogućnost.
Ipak, onaj dio mozga koji još uvijek nije potpuno ispran, u stanju je razlikovati riječ “deficitaran” od riječi “nehuman”.
Uskoro nećemo moći, ni znati razlikovati te dvije riječi.
Uvjerit će nas da to ide jedno s drugim.
Ali uživajmo dok ih razlikujemo.
Sada je već sasvim jasno da nemamo svi tu privilegiju“, piše Tamara Šoić.
