Liječnica obiteljske medicine Jadranka Šoić Karuza na svom je Facebook profilu objavila svoj osvrt na epidemiološku situaciju u zemlji, problemima s cijepljenjem ali prije svega – sa sustavom i privukla velik broj istomišljenika, ali i onih koji su se, iako ne misle isto, upustili u civiliziranu raspravu.
Šoić Karuza pobornik je cijepljenja no smatra kako će cijela struka uvođenjem prisile dokazati da je – podbacila.
Njenu objavu prenosimo u cijelosti:
”Prisila nikad nije rješenje ni za što, pa ne vidim zašto bi to bila dobra opcija kada je u pitanju cijepljenje.
Da se razumijemo – cijepila sam se i pobornik sam cijepljenja. Smatram ga jedim od najvećih dostignuća u medicini i postupkom koji je možda u najvećoj mjeri unaprijedio zdravlje čovječanstva. Na dan cijepljenja obukla sam se skoro pa u svečanu odjeću, našminkala se, napravila frizuru. Došla pol sata ranije pred cijepni punkt. Prijateljica mi je rekla da sam luda (opravdano), ja nisam mogla dočekati! Broj nuspojava bio je – nula. Primila sam u životu sva obavezna cjepiva, cijepim se svake godine protiv gripe. To je jednostavno civilizacijski doseg kojeg smatram važnim. A i dosta mi je ovakvog života, ako ćemo pravo.
Rado bih ja da je procijepljenost preko 90%. Nerviraju me starci i kroničari koji se ne žele cijepiti. Ili kad plaćamo izolacije zdravstvenim djelatnicima koji se nisu cijepili, a ostatak rinta umjesto njih. Sve stoji. Ima toga koliko hoćeš što me onako zločesto kao običnog smrtnika – smeta.
Ali ipak, prisilom ćemo samo pokazati da smo kao stručnjaci – podbacili.
VIDEO DANA:
Jer na nama je bilo da laicima objasnimo važnost i značaj cijepljenja. Da razjasnimo strpljivo i onome koji jedva da išta razumije. Da pružimo osobni primjer cijepljenjem, da prenesemo znanja i iskustva. Da, znam, ne možeš protiv gorljivih avaksa. Ali mi smo izgubili zbunjene i prestašene. A rekla bih čak i da smo zbunili i prestrašili one koji su se u početku željeli cijepiti.
I prisila ne da neće pomoći, nego će i odmoći. Obzirom da godinama gledamo kako sami svjesno i sustavno uništavamo ovu lijepu Hrvatsku, možda je to zapravo i krajnji cilj?
Osobni primjer zasigurno nam nije pružilo Ministarstvo zdravstva gdje je procijepljenost kako kaže sam Ministar manja od 35%. Kako riješiti tu sramotu i taj podbačaj i sliku i priliku nesposobnosti vodstva i raznoraznih stožera? Možda bi bilo dobro da im Ministar unutar svoga ministarstva organizira neka edukativna predavanja, kako je i sam sugerirao? Ili da on i npr. njegovi državni tajnici i pomoćnici (pod pretpostavkom da su cijepljeni?!) učine taj dodatan iskorak pa da dnevno obave po 5 telefonskih poziva i uvjere svoje djelatnike da bi se trebali cijepiti? #samokazem
Šalu na stranu (cijela ova priča s pandemijom i cijepljenjem pomalo postaje neukusna i neslana šala, na žalost), obavezno cijepljenje prosvjetnih radnika, zdravstvenih radnika i sličnih profesija od značaja, kaže naš Šef? Hmmm, tako nezgodno pitanje i takav dvosjekli mač!
Zanemarimo što o tome mislim kao zdravstveni profesionalac, kao potencijalni pacijent naravno da očekujem da sam unutar zdravstvenog sustava sigurna. Kao roditelj, naravno da očekujem da je moje dijete unutar sustava obrazovanja sigurno. Da nas štiti imunitet osoblja koje tamo radi i za koje očekujem da je cijepljeno. Liječnika, sestara, učitelja, ali i tehničkog kadra – spremača, službenika, domara i tsl. To je ono što s pravom očekujem kao onaj koji odgovorno plaća poreze u ovoj zemlji.
No obično su bilo kakva očekivanja koja podrazumijevaju uređen sustav u RH ludo optimistična i nepogrešivo izlišna.
Najsmješnije je upravo to da se problem uvijek može i lako detektirati i lako riješiti. Kad bi to netko UISTINU I HTIO. Ali najčešće nitko ne želi. Jer lakše se pliva „u mutnoj vodi što mnogim godi, posebno onim sa vrha i dna“. Npr. uočiš da je u nekoj bolnici slaba procijepljenost liječnika i sestara, odeš za početak do fakulteta koji ih je školovao. Baciš oko na predavače, na titule, reference, na prolaznost na tim katedrama. Na kriterije i kvalitetu. I onda vidiš da – ups, na jednoj od katedri jednog postojećeg medicinskog faksa dugo je godina predavao notorni pseudoznanstvenik (što mu je manji problem, veći su brojne neprocesuirane ilegalne i kriminalne radnje, no to je druga priča) donedavno nepostojeći dekan, nepostojećeg fakulteta, fakulteta koji nikad nije radio, ni postojao, ali čije smo djelatnike i stručnjake svejedno plaćali i plaćamo.
A gdje su kolege koje viđamo na čelu avax pokreta, što je naravno njihovo legitimno pravo. Ali istovremeno ne mogu nositi pravo na licencu Hrvatske liječničke komore jer ta licenca počiva na Evidence Based Medicine – medicini temeljenoj na dokazima. A ne na Facebook grupama. No oni tu licencu i dalje imaju. Kako i zašto, ne zna se.
Mogli bismo i o testiranjima. Kada, kako i kome brzi antigenski test, a kada PCR test? Struka kaže jedno, praksa kaže drugo. Statistike nam zelene. Svi sretni! Kovid ekonomija – cvate! Zdratvstvo lipsa i posrće. Tko će i kako dobiti covid putovnicu i temeljem čega? Cijepio si se, upisan si, sustav to ne vidi? Tko izdaje potvrde? Tko ide danas u izolaciju, a tko je išao jučer, a već sutra je nešto treće. Tko može na koncerte, tko u kafiće. Trebaju li uopće potvrde….?
Trebam li dalje?
I onda se pitamo zašto nam kao stručnjacima ne vjeruju? Ni ja nam ne vjerujem, zašto bi onda laici vjerovali?
Pa ipak, ima nekoliko čvrstih i nepobitnih činjenica kojima vjerujem: vjerujem četvrtom valu. Apsolutno vjerujem u njegovu izvjesnost. Samo je pitanje kojom brzinom će nam doći i kojim intenzitetom će nas mlatnuti i dokle će zdratvstveni radnici imati snage fizičke i psihičke da to odrade uza svo podcjenjivanje od strane zdravstvene administracije kojem smo izloženi od početka. I koliko ćemo pobrojati mrtvih i onih s teškim post-covidom.
I vjerujem da cijepljenjem možemo zaustaviti epidemiju.
I ovaj polu- život kakvog imamo danas, zabrane, ograničenja, mjere koje zvuče priglupo i koje vrijede za volove, ali ne i za bogove, zaustaviti manipulacije i zaglupljivanja. (Ne možeš voditi kampanju u kojoj govoriš jedno, a radiš drugo. Tako ne možeš dresirati ni psića, a kamo li spasiti svijet.) A tek priče o magnetima u cjepivima, sterilitetu, žlicama i kovanicama koje se lijepe za mjesto uboda, čipovima, boljem internetskom signalu, o Bil Gejtsu koji nas prati, reprogramiranju DNA (kao da ih pola uopće zna što je DNA), glupostima Tonija, Lidije, Srećka, Jadranke i njene otopine, ajme majko dakle talog na sve strane… ma tko više može i smisliti ono što budala može i još to i plasirati na mreže?!
No ništa nije tako teško kao kad moraš ujutro okrenuti broj Respiracijskog centra da upitaš je li taj tvoj netko preživio noć. I kad si sretan i onda kad čuješ da mu nije bolje jer je i to nešto, živ je, nije mu lošije… Tko to nije prošao, taj ne zna što je strah i što je bol onoga tko čeka da mu doneseš tu vijest.
Ne želim vam da nikad doživite išta od toga.
I to je zapravo jedina cijepi.se kampanja kojoj vjerujem.”
