U Rijeci je jutros, u 77. godini života, preminula kazališna, filmska i televizijska glumica Zrinka Kolak Fabijan.
Rođena u Vukovaru, nakon završetka Akademije dramskih umjetnosti svoj je profesionalni put nastavila u Rijeci, gdje je ostvarila bogatu i dugogodišnju kazališnu karijeru. Posebno je bila vezana uz riječki HNK Ivana pl. Zajca, na čijim je pozornicama godinama stvarala i ostavila snažan trag u kazališnom životu grada.
Uz glumački rad, značajan dio karijere posvetila je i kazališnom vodstvu te obrazovanju. Dvanaest godina obnašala je dužnost ravnateljice Gradskog kazališta lutaka Rijeka, a svoje je znanje i iskustvo prenosila i studentima kao predavačica na Akademiji primijenjenih umjetnosti.
Tijekom karijere dobila je niz strukovnih priznanja za svoj umjetnički rad i doprinos kazališnoj umjetnosti. Prošle godine dodijeljena joj je i nagrada za životno djelo Grada Rijeke, kao priznanje za cjeloživotni doprinos razvoju i unapređenju kazališnog stvaralaštva u Rijeci.
Iz HNK Ivan pl. Zajc od velike umjetnice oprostili su se sljedećim priopćenjem:
“Danas nas je, u 77. godini života, napustila Zrinka Kolak Fabijan.
Preminula je dramska umjetnica, umirovljena prvakinja riječkog HNK Ivana pl. Zajca koja je bila jednom od najistaknutijih nositeljica dramskog repertoara, koja je svojim glumačkim kreacijama trajno obogatila riječku kazališnu scenu, te u 32 godine svog kontinuiranog umjetničkog rada u „Zajcu“ ostvarila je nezaboravne uloge koje će živjeti u individualnoj i kolektivnoj memoriji riječke kazališne publike.
Rođena Vukovarka sa stalnom riječkom adresom odmah je po ulasku u riječki teatar odnosno u ansambl Hrvatske drame 1972. godine osvojila publiku i kritiku svojim talentom i glumačkom pojavom. Već 1975. dobiva svoju prvu nagradu, nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske, a godinu poslije i Diplomu za popularnost Večernjeg lista. Nizom sjajno interpretiranih jednako glavnih i epizodnih uloga, od uloge Solange u „Sluškinjama“ (1984.) do uloge Tilde u „Velikoj Tildi“ (2000.), za koju je nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu, Zrinka Kolak Fabijan dokazala se kao vrhunska teatarska glumica.
Mnogi kritičari kroz više od tri desetljeća njene pojavnosti na sceni isticali su njezinu glumačku maestralnost.
Jednom je prigodom dr. Darko Gašparović, koji je „izbliza“ pratio cjelokupnu kazališnu karijeru Zrinke Kolak Fabijan zapisao: „Od onih je umjetnika scene koji u svakom trenutku precizno nadziru sveukupni prostor igre, ukalkuliraju partnersko sudioništvo u vlastitu kreaciju, pa zato i mogu pouzdano odgovoriti na svaku nepredviđenu (i nepredvidivu) glumišnu situaciju. Drugo što se nameće iz pregleda njenih uloga i uvida u interpretacije, odsustvo je nekog naglašenog „faha“. U cijelom svome stvaralačkom vijeku Zrinka Kolak Fabijan podjednako je uspješno tumačila komične, dramske i groteskne karaktere, s jednakom je pomnjom i predanjem ulazila u traganja za najtočnijim izvođačkim modusima pretvorbe drame u živo kazalište radilo se o naslovnim, glavnim, manjim ili čak epizodnim ulogama. Treće što je svrstava u niz klasičnih ženskih figura novijega hrvatskog glumišta, poput primjerice Neve Rošić, Nade Subotić ili Marije Kohn, jest skoro isključiva predanost kazališnom mediju. Premda je u mlađim godinama relativno često nastupala na filmu i televiziji, Zrinka ostaje i ostat će u kronikama i pamćenju kao rasna teatarska glumica.“
Glumica koja se potvrđivala svojom osobnošću i talentom te sugestivnim glumačkim izrazom, istodobno izvan pozornice posve nenametljiva i samozatajna, diplomirala je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a kao stipendistica tadašnjeg Narodnog kazališta Ivana Zajca, u Rijeku je stigla u travnju 1972. s još sedmero kolegica i kolega iz klase Georgija Para. Klasa se polako osipala, tijekom godina glumci su odlazili, a među troje onih koji su ostali trajno vjerni „Zajcu“ i Rijeci, te i s institucijom i s gradom čvrsto isprepleli svoje profesionalne i osobne živote, uz Zdenka Botića i Eduarda Černija, bila je i Zrinka Kolak Fabijan.
Slijedile su brojne uloge, iz sezone u sezonu, posve različitih žanrova, različitih epoha, različitih redateljskih poetika. Pamtit će se trajno, navedimo samo neke, komična Lucienne u „Bubi u uhu“, svježa i sigurna Lukrecija u komadu „Lukrecija iliti Ždero“, temperamentna Giannina u „Lepezi ili žventuli“, briljantna Solange u Genetovim „Sluškinjama“, slojevita dojmljiva Antuša u „Klupku“,izvrsna Majka Ubu u „Kralju Ubuju“, goropadna Karmela u „Duhima“, maestralna,nenadmašna Tilda u „Velikoj Tildi“koja joj je donijela i Nagradu hrvatskog glumišta, nezaboravna Juliška u „Komšiluku naglavačke“…
U „Vježbanju života“ iz 1990. godine s uspjehom je odigrala lik Antonije Despot, skromne primorske žene i majke. Toj se ulozi, nakon dužeg izbivanja sa scene i umirovljenja, vratila i 2020. u predstavi „Vježbanje života – drugi put“. I tada je bila izvrsna Tonka Despot, ali i Zrinka Kolak Fabijan koja je u dijelom autobiografskom nastupu svoj riječki život i iskustvo spojila s tragedijom rodnog Vukovara u Domovinskom ratu.
Ta izuzetna glumica 2004. godine napustila je riječki HNK-a i prihvatila mjesto ravnateljice riječkoga Gradskog kazališta lutaka na kojem je provela dvanaest uspješnih godina. Predavala je i na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.
Prošle je godine dobila Nagradu grada Rijeke za životno djelo.”.
