Učenici osmih razreda Osnovne škole Kostrena doživjeli su nešto što će pamtiti cijeloga života. U školu je stigao gospodin Oleg Mandić — posljednji dječak koji je živ napustio zloglasni koncentracijski logor Auschwitz.
Njegovo potresno svjedočanstvo, ispričano tiho, dostojanstveno i s nevjerojatnom toplinom, dirnulo je srca mladih slušatelja, ostavivši dubok trag i snažnu poruku: “Sjećanjem gradimo bolji svijet.”
Gospodin Mandić, rođen 1933. godine u Sušaku, imao je samo jedanaest godina kada je zajedno s majkom i bakom deportiran u Auschwitz. U kolovozu 1944. godine završio je iza žica pakla na zemlji. Bio je svjedok ljudske patnje, poniženja i smrti, ali i rijetke nade koja se skrivala u pogledu, osmijehu ili riječima podrške među zatvorenicima. Oleg je preživio — i bio posljednje dijete koje je izišlo iz Auschwitza kada su ga krajem siječnja 1945. oslobodile sovjetske snage.
Njegova biografija svjedoči o čovjeku koji nije dopustio da ga prošlost slomi. Nakon rata postao je uspješan pravnik, društveni djelatnik, i neumorni promicatelj mira i tolerancije. Danas, u dobi od 91 godine, Oleg Mandić ne prestaje svjedočiti — ne iz mržnje, već iz dužnosti. Kaže da je njegov zadatak probuditi svijest i savjest, osobito kod mladih generacija.
Učenici su slušali u tišini, neki s knedlom u grlu, dok je g. Mandić govorio o dolascima vlakova smrti, o selekcijama dr. Mengelea, o bijedi i bolu iza bodljikave žice. Govorio je i o hrabrosti, ljudskosti i o tome kako je, unatoč svemu, sačuvao vjeru u dobrotu ljudi.
“Mi nismo bili brojevi — bili smo ljudi. I ostali smo ljudi,” poručio je učenicima.
Ova dirljiva posjeta nije bila samo sat povijesti — bila je lekcija iz života, empatije i važnosti sjećanja. U vremenu kad svijet ponovno svjedoči podjelama i mržnji, glas Olega Mandića odzvanja kao svjetionik čovječnosti i opomena da se zlo nikada ne ponovi.
Kako je sam rekao na kraju susreta: “Vi ste oni koji sada nose baklju sjećanja. Nemojte je ispustiti.”
