Foyer HNK Ivana pl. Zajca sinoć nakon predstave „Hrvatska rapsodija“ “ redatelja Sebastijana Horvata bio je premali da primi sve zainteresirane, uglavnom mlađe gledatelje, riječke srednjoškolce i studente, koji su se odazvali pozivu Kazališta upućenom preko facebook stranice HNK Ivana pl. Zajca da prisustvuju tribini „Tko brani mladima da idu u Kazalište“, uz isticanje popularne prigodne cijene za mlade posjetitelje.
Na tribini na temu „predstava, kazališta, repertoara, publike“ sudjelovali su intendant riječkog Kazališta Oliver Frljić koji je bio i moderator razgovora te članovi glumačkog ansambla Tanja Smoje, Dražen Mikulić i Dean Krivačić. Oni su s prisutnima podijelili svoja razmišljanja o odgledanoj predstavi te kazalištu općenito.
Na društvenim mrežama Kazališta tribina je oglašena i pozivom-podnaslovom „Što je kazalište, koja je njegova uloga, što jedno kazalište čini kazalištem? Čime bi se kazalište trebalo baviti i ima li zabranjenih tema? Zašto se neke predstave zabranjuju i imaju li profesori pravo svojim učenicima zabranjivati gledanje određenih predstava?“, sugerirajući kako neke riječke škole odnosno profesori ne gledaju blagonaklono na repertoar Kazališta, odnosno predstavu „Hrvatska rapsodija“. U pozivu na tribinu je stajalo i „Cilj tribine nije nametanje mišljenja, već u razgovoru s publikom saznati što je ono što vas zanima i što biste htjeli mijenjati, što vam se sviđa, a što ne“ – a kako se sinoć vidjelo, poziv je naišao na plodno tlo.
Na tribini „Tko brani mladima da idu u Kazalište“ uz uvodno iznesenu nevjericu od strane intendatna Olivera Frljića kako „u današnje vrijeme postoje oni koji na ovaj način zabranjuju promišljanje umjetničkih djela i posjet kazalištu“, informaciju kako je tribina sazvana i iz razloga da se potakne mlade na posjet HNK Ivanu pl. Zajca (jer je jedan broj riječkih škola odnosno razrednika i profesora objavio otvorene ili prikrivene upute učenicima kako se „Hrvatska rapsodija“ ne bi trebala gledati!), potvrdio je i jedan dio prisutnih učenika.
No kada već riječke škole i fakulteti nisu podržali organizirani odlazak na predstave u HNK Ivana pl. Zajca, učinili su to svojim konkretnim potezima odnosno facebook inicijativom neki učenici, poput djevojke Une iz Prve riječke hrvatake gimnazije koja je organizirano povela razred na predstavu, a govorila je i o motivima svog angažmana ističući kako danas svijet općenito a i mlade u ovoj zemlji tište daleko veći problemi od toga je li naprimjer u nekoj kazališnoj predstavi previše eksplicitnih prizora seksa.
Nakon što je intendant Frljić ukratko sažeo svoje viđenje predstave te što se njome htjelo poručiti, članovi ansambla Tanja Smoje, Dražen Mikulić i Dean Krivačić govorili su o stvaranju predstave te njihovom osobnom doživljaju tematike koja se provlači kroz scenarij.
U najavi tribine stajalo je kako će se razgovarati o predstavi te kazalištu općenito, no čini se kako to sinoć ipak nije uspjelo motivirati studente na neku širu raspravu. Nakraju nije do kraja jasno što je bio primarni cilj tribine – razgovor o samom kazalištu, trenutačnom stanju HNK te viziji njegova daljnjeg razvoja, ili je cilj bio okupiti studente u što većem broju te ih potaknuti da i dalje posjećuju kazalište? Tribina koja je trajala nešto malo više od (kratkih) pola sata nije nam ponudila odgovor na to pitanje.
Piše: Bruno Vignjević
Zabavna i potresna „Hrvatska rapsodija“
Predstava „Hrvatska rapsodija“ na najbolji način oslikava programsku odrednicu za koju se dvojac Frljić – Blažević zalaže, a to je kazalište i predstave koje progovaraju o aktualnim društvenim i socijalnim previranjima, koje nastoje osvijestiti određene društvene mane te na koncu, grubo rečeno, staviti ogledalo pred lice.
Horvatova režija slijedi tu utabanu šprancu, Krležin tekst se iščitava na suvremeni način, glumci svojim kreacijama dodatno nadograđuju tekst implementirajući u njega situacije iz vlastite okoline.
Kroz predstavu se provlače aktualna pitanja poput izbjegličke krize te odnosa društva prema izbjeglicama, rasizam, šovinizam, homofobija, kritički stav prema kapitalističkom društvu te položaju pojedinca unutar njega, aluzije na radničku revoluciju te nestabilni i neizvjesnu status Hrvatske unutar Europske unije.
Redatelj poručuje kako iz spomenutih problema nema izlaza, kako se ne nazire moguće rješenje, osim povratka u prvobitno prirodno stanje kaosa i animalnih nagona. Kao što smo vidjeli, granica između ta dva sistema je vrlo tanka.
