Uspješnu i vrlo popularnu koncertnu sezonu u riječkom HNK Ivana pl. Zajca nastavlja Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem njihovog šefa dirigenta, maestra Pascala Rophéa u subotu, 25. svibnja s početkom u 19.30 sati.
Tada će izvesti Petu simfoniju Gustava Mahlera, jedan od kamena temeljaca klasične glazbe 20. stoljeća. Izvedena prvi put 1902. godine, Mahlerova Simfonija br. 5 u cis-molu ogledalo je svih uzbuđenja i strepnji europskog društva pred ulazak u dugo 20. stoljeće.
Mahler je u svoje doba bio poznat kao dirigent uvijek beskompromisan u težnji da dosegne svoje interpretativne ideale. Izazivao je tako mnoge nesporazume zbog kojih je često morao mijenjati gradove, a Bečku je operu doveo do neslućenih umjetničkih dometa. No, morao ju je napustiti, nakon čega odlazi i dirigira u SAD-u, nadajući se da će tako osigurati dovoljno financija kako bi se posvetio isključivo skladanju. U to doba je već bio skladao sedam simfonija, a do kraja života skladao je još dvije i dostigao čarobni broj devet. Započeo je skladati i desetu, ali ga je u tome prekinula smrt.
Peta simfonija zauzima jedno od ključnih mjesta u Mahlerovu fascinantnom opusu, djelo za koje je veliki Herbert von Karajan rekao da pruža “izvantjelesno iskustvo”. Mahler ju je skladao tijekom dvaju ljeta, 1901. i 1902. godine, za vrijeme svojih odmora od posla ravnatelja Bečke opere. U Beču je, zimu ranije susreo Almu Mariju Schindler, lijepu kćerku poznatog slikara, a zaprosio je u jesen 1901. Peta, svojom impresivnom emocionalnom putanjom od tuge do trijumfa, kroz pet stavaka, zapravo odražava i emocionalni raspon u skladateljevu osobnom životu.
Iako Mahler nije ostavio nikakav „scenarij“ ove simfonije pa je ne možemo smatrati programatskom glazbom – to je, prije svega, iznimno dramatična glazba. Za Donalda Mitchella, možda najvažnijeg suvremenog pisca o Mahleru, Peta simfonija “započinje novi koncept unutarnje drame.” Ideja programatske simfonije, po njemu, nije nestala nego “je ušla u nju.”
Mahler je čak ostavio nekoliko tragova, ne namećući nam pri tome što bi ta glazba trebala značiti nama, ali sugerirajući ono što je značila njemu. Središnji scherzo je tako “ljudsko biće u punom svjetlu, u naponu života.” A četvrti stavak, slavni Adagietto je, prema tvrdnji Willema Mengelberga, Mahlerova ljubavna izjava Almi, njegovoj supruzi. Zbog toga se često Adagitto naziva ljubavnim pismom Almi Mahler.
Široku popularnost Adagiettu je, pa time i maestralnoj Petoj simfoniji, osigurao filmski redatelj Luchino Visconti. Naime, njegov kultni film iz 1971. „Smrt u Veneciji“ otvara i zatvara upravo Adagietto, a lik Gustava von Aschenbacha, za razliku od novele Thomasa Manna prema kojoj je nastao, nije pisac već skladatelj rastrgan umjetničkim i osobnim krizama…
