Prihvatilište za beskućnike Ruže sv. Franje obilježilo je 15. rođendan
U 15 godina postojanja Prihvatilišta za beskućnike Ruže sv. Franje kroz njega je prošlo oko 700 korisnika.
Nesretan splet životnih okolnosti jedan je od glavnih razloga zašto se ljudi ovdje nađu.
Tužne sudbine, ali i pomoć koja im se u prihvatilištu nudi, pogledajte u videoprilogu!
Novinarka: IVANA JUKIĆ
Snimatelj: ANA PARIS
Montažer: DORIAN CAR FLAVIANO
Različite životne priče, ista sudbina.
Naser, Lidija i Dragan su se zbog niza nesretnih okolnosti našli bez krova nad glavom. Zaboravljeni, isključeni i za većinu ljudi nevidljivi, svakodnevno vode bitke života kojeg nisu birali.
“Što me žena napustila. Međutim, radio sam privatno, I to sam izgubio, taj posao”, kaže Naser Čazimi, korisnik Prihvatilišta Ruže sv.Franje za Kanal Ri.
“Pa evo otac me izbacio prije dvije godine. Nekako sam se snalazila i na kraju završila u prihvatilištu”, kaže Lidija Marku, korisnica Prihvatilišta Ruže sv.Franje.
“Nažalost malo duže traje ova situacija, jednostavno birokracija. Bio sam hrvatski branitelj”, govori Dragan Todorić, korisnik Prihvatilišta Ruže sv.Franje.
Svoj privremeni dom pronašli su u Prihvatilištu za beskućnike Ruže Svetog Franje kojeg su osnovali članovi Franjevačkog svjetovnog reda – Mjesnog bratstva Trsat kako bi marginaliziranim članovima društva pružili priliku za bolje sutra.
“Osim hrane, toplog obroka i krova nad glavom nastojimo ojačati naše korisnike da kad izađu budu samostalni. Nizom radionica, psihosocijalne podrške, nastoji ih se naučiti ono najosnovnije. Kroz ovih 15 godina prošlo je skoro 700 korisnika kroz naše prihvatilište. Postotak resocijalizacije je negdje do 70 posto.”, pojašnjava Nela Pujić, članica vijeća Franjevačkog svjetovnog reda.
I tako već 15 godina, a danas im je rođendan. Razloga za slavlje, kažu, ne nedostaje.
“Jesu, priče su tužne… Najčešće su jako tužni, ne žele pričati o sebi. Ali mi im onda damo vremena”, otkriva Marija Mioč, ministra Franjevačkog svjetovnog reda.
Sunčanu nedjelju proveli su u veselju i zahvalnosti. Nakon mise, uslijedio je ručak za sve korisnike i volontere.
“Ali smo pozvali i sve naše pratitelje da ispeku po jednu tortu. Imali smo u planu 15 torti, ali ispalo ih je i više”, zahvalna je Nela Pujić.
Komad torte i topli obrok dovoljni su da ovim ljudima izmame osmijehe na lice, jer oni su, kažu, sretni i sa malo.
“Kad vi njega pitate, recite – što želite, oni kažu – šta mi date. To je ta milost, zadovoljstvo, skromnost koju u svakom tom čovjeku vidite”, dodaje volonterka Franciska Štokić.
Franciska beskućnicima kuha godinama. No nije jedina koja svoje vrijeme nesebično poklanja najpotrebitijima.
“Motivira me ono što dolazi poslije, kad se nahrane ljudi koji nemaju. Kad ljudi dožive jednu toplinu i ljubav, nakon svega što su prošli, osjećaj je neopisiv”, kaže volonter Josip Kukuljan.
Oni koji su ostali bez svega imaju toliko toga reći i dati društvu, samo ih je potrebno poslušati, dati im priliku i malo svog vremena.
“Najbitnija je ta pažnja, da im netko da svoje vrijeme I da ih netko pogleda kao čovjeka”, dodaje volonterka Franciska Štokić.
“Možda ne možemo pomoći jedan drugome, ali trudimo se na ono vrijeme kad smo zajedno pričamo viceve, da se malo šalimo, da zaboravimo bar na sat vremena na probleme. I to je neka terapija, neki lijek”, otkriva Dragan, korisnik Prihvatilišta Ruže sv.Franje.
Najvažnije je, kažu, ne odustati.
“Ljudi, ne predajte se, još uvijek ima dobrih ljudi koji će vrlo rado pomoći”, dodaje Dragan.
Ovo je još jedan apel građanima da ne zaborave na one koji nemaju ni osnovne životne uvjete koji se prečesto uzimaju zdravo za gotovo. Osjećaj da nisu zaboravljeni nekad je sve što im je potrebno. Pomoć u vidu donacija i volontiranja je u Prihvatilištu uvijek dobrodošla, donosi Kanal Ri.
