Telad nikad nije cijepljena ni liječena. Hrane se na pašnjacima velikima kao 500 nogometnih igrališta koji se dosijavaju top travom i djetelinom
Prirodno, bez suvišnih dodataka i ikakve kemije, osobito kada je u pitanju hrana, to je ono što se sve više traži,.
Zdravo je na cijeni više no ikada dosad, ali pitanje je gdje je dostupno? Na put je za RTL Danas krenula Maja Brkljača, stigla je u Gorski kotar i donosi priču o uspjehu iz Liča.
Više u VIDEOPRILOGU:
Idilični prizori na goranskim pašnjacima.
U Liču se uzgaja jedna od najpoznatijih francuskih pasmina goveda. Tu je više od 60 krava i 50-ak teladi, a na ispaši su bar 270 dana u godini.
Željko Mihelić, upravitelj farme u Liču, kaže:
“Krave se otele na pašnjaku, othrane se na pašnjaku i s pašnjaka idu, krajnjem kupcu. Meso je potpuno drukčije kategorije, kvalitete.”
Telad nikad nije cijepljena ni liječena. Hrane se na pašnjacima velikima kao 500 nogometnih igrališta koji se dosijavaju top travom i djetelinom. Potražnja za mesom je velika pa ni ne stigne u mesnice i trgovačke centre. Prodaje se direktno kupcu, donose Vijesti.hr.
“Cijena vam je u polovicama prodajemo po 10 eura kilo, znači polovice su tu od 60 do 80 kila”, dodaje Mihelić.
Na farmi od danas vade krumpir. Na stroju vrijednom 120 tisuća eura mladi je agronom koji je diplomirao prije dva dana.
Agronom Filip Puškarić kaže:
“Vadimo negdje oko 10 tona krumpira na sat, a da smo to morali vaditi na ruke ili bilo koji drugi način gdje se strojno krumpir vadi, a ručno skuplja, to bi trajalo. Ono što mi napravimo u sat vremena to bi trajalo, to bi zahtijevalo jedno 20 ljudi i cijeli dan posla.”
Ovo je povratak tradiciji jer je Gorski kotar nekada slovio za vodećeg hrvatskog proizvođača sjemenskog krumpira. Ovo je treća godina da ga sade na farmi, imaju tri sorte, sve za čips, a bit će ga 500 tona. Znatno više no lani i preklani.
Radnik Marijan Mlinac kaže i ovo:
“Moj zadatak je držati ovaj krumpir što čišćim putem stroja ili ručno, znači fizički otklanjam nečistoće, pratim da nema gubitka krumpira na stroju.”
U Primorsko-goranskoj županiji više je od 3000 poljoprivrednih gospodarstava. Moglo bi ih biti još, jer mala obiteljska eko proizvodnja ima budućnost. Naime, svaki kupac voli znati što kupuje, plaća i jede!