Da je konačno stiglo proljeće u naš grad dokazuju njegovi sigurni prvi vjesnici. Djeca su bar na tren zametnula svoje pametne telefone, tablete, laptope, konzole … i istrčala u neke od preostalih parkova, a stigli su i prvi dalekoistočni turisti naoružani svim tim istim čudima koje su naša djeca ostavila kod kuće.
A evo i proljetne priče o Riječkoj vodi.
Vrijeme zbivanja – subota, negdje oko podne;
Mjesto zbivanja – park ispred spomenika oslobođenja;
Kulisa – monumentalni spomenik oslobodiocima lijevo od središta parka i mala, neugledna, ali vječita fontana u središtu parka.
Sudionici zbivanja:
- dva dječaka dobi oko desetak godina,
- nonica mlađe umirovljeničke dobi,
- dvadesetak dalekoistočnih turista nepoznate nacionalnosti, moguće Japanci, Korejanci ili neki drugi,
- turistički vodič s visoko uzdignutim šarenim kišobranom.
Radnja: pretoplo odjeveni i crveni u licu dječaci trče za golubovima dok vodič na tečnom engleskom pojašnjava značaj spomenika turistima koji neumorno škljocaju svojim digatalcima s teleoobjektivima kako bi ovjekovječili nedavno umiveni spomenik.
Zaplet nastaje u trenutku kada dječaci dotrče do nonice, a potom s plastičnim čašicama do središnje fontanice, natoče vode i veslo je stadu ispijati.
Šok i nevjerica obuze naše delakoistočne posjetioce. Odjednom okrenuše svoje digitalce i uljuđeni, kakvi već jesu, u strahu zapitaše vodiča što ta djeca rade, kako smiju piti vodu iz fontane i nadzire li tko tu djecu.
That’s very common, it is fresh water, lakonski odgovori vodič i nastavi od ’45-e nadalje. Međutim, ipak je morala odgovoriti na cijeli niz pitanja o vodi, o izvoru koji ne presušuje, o gradu koji se zove Rijeka jer ima vodu, pitku vodu u izobilju, kojom se peru ulice i ispire kanalizacija. Morala je uložiti i dodatni trud da ih prošeta do obale Rječine i tu tek nije bilo kraja čuđenju. Rječina čista i bistra sto metara od ušća, cipli i pastrmke u simbiozi s patkama i galebovima, ”You’re talking about the past, but this is the future.” izreče jedan od inače pristojnih turista.
Poanta
‘Govorite o prošlosti, ali ovo je budućnost’, kako je to jednostavno izrečeno i koliko istine ima u tome vjerojatno će suditi naša pokoljenja ako im ostavimo netaknuto najveće riječko bogatstvo – pitku vodu.
Potvrđuje se staro pravilo kako slabo prepoznajemo vlastite prednosti i postanemo ih svjesni tek kad nam neki stranac na njih ukaže ili onda kada ih netko ugrozi, ili tek kada ih izgubimo.
A lijepo kaže jedna starogradska pjesma: ”ne poznaje čovjek sreću, dok u njemu ona spi – a kada je on izgubi, za njom gorke suze li”.
Pouka
Najjednostavnija rješenja često su zapostavljena. Od straha da ih okruženje ne prihvati kao prejednostavna, sama po sebi razumljiva, logična i slično, nismo ih spremni primjereno vrednovati, već se uklapamo u stereotipe. Međutim iskustva najboljih govore nešto drugo. Imati ‘brend’ (a riječka voda je ‘brend’ – ma što ‘brend’ – ‘brendina’) znači imati potencijal, biti bogat – a sve ostalo je marketing.