Lino Červar dao je veliki intervju portalu Net.hr u kojem je po prvi put otkrio neke stvari
Hrvatska rukometna reprezentacija završila je nastup u prvom krugu Svjetskog rukometnog prvenstva koje se održava u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj. S dvije pobjede protiv Bahreina i Argentine, te porazom protiv Egipta, kao drugi u skupini H u drugi krug prenose dva boda.
‘Vrijeme nam nije saveznik, ali mi to možemo’
Hrvatska je u situaciji u kojoj do četvrtfinala može doći i s dvije pobjede, ali može ostati bez njega i s čak sve tri pobjede. Kako bilo, izabranici Dagura Sigurdssona su motivirani i pripremaju se za sutrašnju prvu utakmicu u drugoj fazi natjecanja protiv Zelenortskih Otoka. Svi vjerujemo u njih.
Za analizu nastupa Hrvatske u prvom krugu Svjetskog rukometnog prvenstva zamolili smo najuspješnijeg hrvatskog rukometnog izbornika Linu Červara koji isto vjeruje u hrvatsku rukometnu reprezentaciju i želi joj sve najbolje, od srca.
“Ovako, ja bih ocijenio Hrvatsku po samoj jednoj utakmici, onoj pravoj, protiv Egipta, jer Bahrein i Argentina nisu mjerilo, ipak su to reprezentacije koje su kvalitetom dosta ispod Hrvatske. Moramo se resetirati, pod hitno i koncentrirati se na sljedeće tri naredne utakmice koje dolaze, protiv Zeleneortskih Otoka, Slovenije i Islanda, posebno protiv Slovenije i Islanda, jer ne sumnjam u pobjedu protiv Zelenortskih Otoka, uz dužno poštovanje toj rukometnoj reprezentaciji”, govori nam u uvodu Lino Červar i nastavlja:
‘Slovenija i Island su biti ili ne biti utakmice’
“Radi se o tome da je svakom jasno da nama prestoje dvije utakmice biti ili ne biti. Sa Slovenijom i sa Islandom. To je bitno. Prva stvar – Slovenija. Ne možemo nikako razmišljati o onoj prijateljskoj utakmici, ona nikakve veze neće imati s ovom koja će se dogoditi. Što se tiče Islanda, to je isto jedna nagazna mina, vrlo neugodan suparnik, pokazala se za svakog, prema tome prvo trebamo naći svoj mir, pripremiti se, analizirati dobro, za utakmice koje nam slijede i ići utakmicu po utakmicu, to je bitno. Ako sad previše analiziramo došli bi i do dobrih stvari, ali bilo je više loših”.
Lino nadalje objašnjava kako je on primijetio jednu bitnu stvar.
“Ne znam kako su primijetili drugi, ali ja sam primijetio da možda u utakmicama koje su bile manje zahtjevne, u njima sam vidio više sigurnosti, entuzijazma, zadovoljstva. Protiv Egipta je bilo u grču i grč je doveo do tehničkih pogrešaka, dekoncentracije, to je bilo vidljivo. Teško se podnio pritisak da moramo dobiti tu utakmicu. To bi trebali prebaciti na fokus i koncentraciju i malo spustiti na zemlju. I napad može biti bolji i obrana, ima tu fokusa za napredak. Moramo pozitivno promišljati, ne analitički jer nam vrijeme nije saveznik. Ovi naši dečki znaju igrati rukomet, u to nema sumnje”.
Ozljede Domagoja Duvnjaka i Luke Cindrića utjecale su na poraz od Egipta…
“Naravno da jesu, to je bila otežavajuća okolnost. To su svi u pravu. Ipak su to dva igrača koja su do jučer bila u prvom planu, sad više nisu. Vrijeme nam, kao što sam rekao, nije saveznik i fokus na te objektivne okolnosti načelno nije dobar. Moramo pronaći način kako bez njih. Mislim da akcenat treba dati na jedinstvu tima, reprezentacije, na moć tima, na koncentraciju. Recimo, primijetilo se, a mi nismo tako nikad igrali, a ja nisam nikog čuo da je rekao da su bitno različiti kriteriji suđenja na EP-u u Ligi prvaka i na SP-u.”
‘Kriteriji suđenja su drugačiji na EP-u, u Ligi prvaka i sad na SP-u’
Kako to mislite?
“Vidio sam nešto što nitko nije vidio da napad u Europi u Ligi prvaka je vrlo kratak. Znači, ne dozvoljava se, oko 20 i nešto sekundi se igra i onda se podižu sudačke ruke. To je u Europi, svi smo očevici takvih situacija. Na SP-u se vidjelo protiv Egipta, lopta se dugo može držati. To je neoprostivo. Znači, mi unutar rukometa imamo dva pravila rukometne igre – jedan u Europi, odnosno na EP-u, a drugi na SP-u. To je nedopustivo. Egipat je mogao u napadu igrati duže nego što treba.”
Je li razlog tomu možda predsjednik IHF-a, Egipćanin Hassan Moustafa?
“Ne znam, ali govorim kao gledatelj da ne može u rukometu biti dva različita pravila. Ja to nikad nigdje nisam vidio. Znam da u košarci 24 sekunde traje napad. Ovdje ne vidim to. To je potvrda svim moji stavovima, u mojoj knjizi to piše, revolucionarnoj, da se pod hitno, u cilju pravednosti, u cilju postizanja još veće kvalitete, a ne digresije rukometne igre, moramo donijeti pravila koja su svakom gledatelju jasna. Vrlo jednostavna, a ne da ima dvije opcije. Probijanje može biti, a može biti i sedmerac. Probijanje ili je ili nije. Nema je ili nije, kako kome. Pravila nisu jasna i stvaraju velike probleme.”
“I još nešto, kad čujem da u novinama komentiraju ljudi koji se bave rukometom 40 godina, oni kažu da je danas u svijetu trend brzog rukometa, da moramo brže igrati, da Hrvatska igra presporo, bla bla bla, bla bla, bla… to su činjenice, to svi pišu, ali ja kažem – kako možeš igrati sporo ako ti je na raspolaganju 25 sekundi? Kako ćeš sporo igrati?! Pa, čim sudac digne ruku, moraš pucati na gol. I zato su svi ubrzali igru. Jer, moraju je ubrzati, jer više nema prostora da ti oni dozvole da je napad pripremni period, pa priprema napada, pa drži loptu, pa vrti ovo, vrti ono. Nema toga, a druga stvar što se intepretira na Svjetskom prvenstvu na drugi način. Ja govorim o europskom rukometu – da tu ne dozvole da dugi imaš loptu u posjedu u napadu”.
‘Pravila suđenja se razlikuju na SP-u i EP-u i u Ligi prvaka’
Rezultat toga je da sve reprezentacije moraju ubrzati igru.
“Ne zato što reprezentacije to žele, nego to nameću pravila rukometne igre. U tome je problem, a na ovom SP-u napad se može produžiti, što nije logično. Tako se sad tretiraju pravila i europske reprezentacije dođu na nove uvjete suđenja, to je nedopustivo i nije u zakonitostima sportske igre. To pokazuje sve slabosti rukometne igre, lijepog i dinamičnog sporta kojeg su neki skrojili kako njima odgovara. Tu vidim da nije dobro”.
Zašto ste dali ostavku?
“Sad ću vam nešto otkriti ovako pred svima, pred cjelokupnom javnosti. Zbog tog neslaganja ja sam dao u Egiptu 2021. ostavku na mjesto izbornika hrvatske rukometne reprezentacije i to samo nakon zadnje srebrne medalje koju smo prije toga u Stockholmu osvojili na EP-u, a to je ujedno i zadnje medalja za hrvatski rukomet. Samo zbog toga. Individualno mi se nekog htjelo protežirati, a ja smatram da toga ne smije biti u momčadi jer u momčadi svi moraju veslati u istom smjeru. Nitko se nije raspitao zašto sam tad otišao. Upravo zbog navedenog, zbog neslaganja u reprezentaciji Hrvatske, a ja sam se uvijek borio za svoje stavove i za rezultat. Za mene, to sam uvijek tražio, tim je najbolji igrač. Bez tima, momčadi, zajedništva, kolektiva, niti jedan igrač, pa koliko god on bio dobar, kako god se zvao, bio jako dobar, neće biti rezultata”.
“Ne bih u detalje jer ne želim prepucavanja i potezanja po medijima, ne želim narušavati mir i koheziju reprezentacije Hrvatske pred bitne utakmice na Svjetskom prvenstvu. Kao što sam rekao, moraju sad imati fokus i koncentraciju na ono što slijedi, jer vrijeme nam nije saveznik. Samo ću reći ono – uvijek, ma da je i najbolji igrač, u sinergiji s ostalih 15 igrača sigurno može više napraviti nego da igra sam. Tim, jedinstvo, svi za jednog, jedan za sve. To pobjeđuje i osvaja medalje na velikim natjecanjima. Kad je tim jedno jedinstvo tada postoji ono jedinstvo koje nitko ne može narušiti, neovisno što smo svi različiti kao ljudi, karaktera drugačijeg, on se mora objediniti. Bez toga, nemamo moć tima, a onda ni rezultata. To je vrlo bitno da se razumije. Trener je taj koji odlučuje, a ne kancelarije, ulica. Trener je broj jedan sustava, on odlučuje i snosi odgovornost, bez toga nema ništa”.
“Ja sam u onoj generaciji koja je harala imao strašne individualce, jednog Balića, Džombu, Lackovića, Metličića, to su svi bili pojedinačno izvanredni igrači, ali oni su razumijeli da ne možemo postići vrhunski rezultat ako nemamo zajedništvo, da netko bude u momčadi iznad tima. Nitko nije iznad tima, nitko nije iznad Hrvatske. I broj jedan je mali broj da bi mu dao jedini značaj. Uvijek se treba ići na kolektiv, na tim. Kolektiv je ispred pojedinca. Treneri moraju biti širokog obrazovanja, moraju biti ne samo treneri na igralištu, nego moraju znati upravljati i poučavati igrače da ne smiju biti moralno nepismeni. Moraju znati što je to empatija i altruizam. Bez tog nema zajedničkog rada”, piše Net.hr.
