Britko i “u glavu” današnji je razgovor za klupske platforme tim riječima otvorio Marin Modrić , individualni trener mladih nogometaša HNK Rijeka koji se natječu u HNL – u.:
– Drugo, ako ne i važnije je igrati se. Nogomet bi trebao biti zabava i uživanje s velikim osmjehom na licu. “Ronaldinho state of mind”, da skratim :), a treće je da kod igrača koji su meni povjereni nastojim potaknuti i isprovocirati hrabrost da i sami izađu u “nepoznato”, da se potrude izvan okvira zadanoga i da vide do kuda mogu stići. U tome ih jako podržavam jer mislim da je samo tako moguće dobiti ono najbolje od igrača u današnjem nogometu, kaže Modrić koji je “dobro oko” za detalje na kojima danas radi s HNL-ovcima iz omladinskog pogona HNK Rijeka “otkrio” još kao 17 – godišnjak kada je zbog ozljede lakta i sam morao napraviti dugu pauzu od aktivnog bavljenja sportom. Tada se njegov “nemiran” sportski duh silom prilika s fizičkog bavljenja nogometom, spontano “prebacio” na aktivno razmišljanje o detaljima igre, igrača i njihovih mogućnosti što mu je, tada neznajući, pomoglo da razvije temelje s kojih danas podučava mlade nade. Tim više što se odabir ove sportske profesije, u Modrićevom slučaju, gotovo kao kao puzla uklapa i u njegovu osobnu, životnu filozofiju po kojoj se sve događa s razlogom, ali po kojoj čovjek na kraju sam odabire hoće li u datim okolnostima napredovati ili neće i koliko kvalitetno razumije bit.
Pohvale su sastavni dio posla naravno, no – po zasluzi.
– Ajmo mi shvatiti pa ispraviti pogrešku, a onda ćemo pohvalnim tonom. Iako zvuči filmski i izlizano, pogotovo u ovo doba, “doba idealnih”, u doba Facebooka i Instagrama, činjenica je da je napredak od davnina jako određen zapravo ispravljanjem vlastitih pogrešaka: Falio sam i opet idem. I opet sam falio. Ali, opet idem. Znači milijardu puta ako treba, rezolutan je Modrić jer se kroz svoj rad uvjerio da je takav pristup opravdan. Naime, iako se jedna mana realno ispravlja cijeli život, za prihvatljiv rezultat individualnim treninzima se mnogo može postići i za samo nekoliko tjedana.
– Ne volim robotizaciju, tj. ponavljanje neke vježbe bez razmišljanja. To mi nije cilj, mada, da se razumijemo, popriličnog broja ponavljanja mora biti, ali uz osnovni uvjet da igrač zna zašto nešto radi. Ono što želim je čuti same igrače, dobiti informaciju shvaćaju li zašto su upućeni na individualni trening, ispitujem ih, puno razgovaramo, želim znati kako oni sami sebe “vide”, što su u nekoj situaciji mogli bolje, kako su mogli izbjeći pogrešku, vide li baš sva moguća rješenja i odabiru li većinom ono najbolje, tj. ono što im može donijeti napredak uz razumijevanje svake radnje na terenu. To je i ta moja misao vodilja – pružiti najveću moguću podršku, dati ekstra vrijednost i svoj osobni maksimum da bi se, u konačnici, netko drugi razvio i bio bolji, kaže Modrić koji je u HNK Rijeka stigao s “početnom” postavom trenera na poziv voditelja Škole nogometa Ede Flege, prije nekoliko godina.
Kriterij odabira pojedinih igrača za individualne treninge je neka od trenutnih kvaliteta za koju se pretpostavlja da će biti izražena i u budućnosti. Dok god igrač napreduje, izostanak rezultata nije smak svijeta
– Kada nam neki igrač zaigra za prvu ekipu ili ode u drugi dobar klub, ostvari svoju karijeru ma srce je kao kuća ako znaš da si mu i ti u tome pomogao. To je stav i svih mojih kolega u Školi nogometa, kod čega bih naglasio da se svih ovih godina, baš kao i igrači, i mi treneri paralelno razvijamo s njima. Svaki trener koji dođe u Školu donese nešto “svoje” što nas sve skupa unaprijedi, ali nakon nekog vremena i on sam počne raditi još bolje nego na dolasku. Škola nogometa, moram reći, vidljivo napreduje, iako same brojke mogu ići gore i dolje. To nije ključ, poanta je u razvoju koji onda za jednu od svojih posljedica ima i rezultate:
– Nije smak svijeta ako rezultat i izostane, a igrač ipak napreduje. To je ono što važno, a uostalom nije niti realno da svi zaigraju za prvu ekipu tako da upravo zbog toga samo statistika ili broj bodova ekipe nisu jedino mjerilo rada u nekom omladinskom pogonu, mišljenja je ovaj entuzijastični 29 – godišnjak.
O individualnim treninzima pod vodstvom stručnjaka Modrić kaže da osim što su dvije glave pametnije, a četiri oka bolje vide, njima se kompenzira i relativno ograničen prostor da se jedan trener maksimalno posveti ekipi od 20 do 25 igrača.
Treninzima se, naime, postiže prava radna temperatura za precizan i detaljan rad na isticanju prednosti, odnosno ispravcima mana, djeci se skreće pozornost na ono što im se događa u igri, radi se na tehnici te im se pomaže da se razvijaju i snalaze u situacijama pritiska i “stresa”.
– U zoni udobnosti realno nema napretka, zaključuje naš sugovornik koji vjeruje da je Škola nogometa HNK Rijeka sve spremnija dati minimalno dvojicu igrača po godini za prvu momčad, a onda i značajno povećati broj igrača koji će do kraja završiti “Rijekinu” nogometnu školu.
Poruka igračima: Nemojte se štedjeti
Za ovog mladog trenera nema kompromisa kada je u pitanju pristup igračima. On inzistira na aktivnom radu koji je, na prvome mjestu, posljedica njihove vlastite želje:
– Individualni treninzi su nagradni rad, ne kazneni. Tako ja to gledam. Na individualne treninge u dogovoru s njihovim trenerima dolaze dobri mladi igrači da bi postali još bolji. Naime, čim su upućeni na dodatne vježbe znači da imaju neku kvalitetu na kojoj se može raditi. Inteligencija i pozitivan stav su temelj, ali volja, htijenje i želja su presudni. Bilo je, doduše, i dječaka koji su se ponašali kao da su pred strijeljanjem, slikovit je Modrić:
– I tada sam jasan: “Aha, ti to ne želiš, u redu. Neću te tjerati. Dođi kada zaista budeš htio raditi.” No, Modrić navodi i suprotne primjere:
– Kada sam kod toga, evo upravo zadnja dva mjeseca imamo situacije da dečki sami guraju, non stop traže i žele treninge. Individualni treninzi se ponekad ne provode samo zbog rada na nekom zasebnom elementu, već i nakon bolesti igrača, njihovog odsustva itd., a ponekad se mora uzeti u obzir i to da su igrači umorni pa umjesto dijela treninga asistiraju meni pri čemu šire horizonte jer vide kako stvari izgledaju iz trenerovog kuta, što i njima samima onda može pomoći u igri.
Zdrava samokritičnost i hrabrost kao kombinacija za napredak
– Ja sam izuzetno oštar i kritičan prvenstveno za sebe, vrlo rijetko u potpunosti zadovoljan postignutim. Zato, kada vidim da je igrač gladan rada “tjeram” ga preko granica “poznatog i udobnog”, a ako on “odgovori” s još većom željom, e onda smatram da smo na dobrom putu. Ne štedim sebe, ali ne štedim ni igrače. Potičem ih na još veći angažman u radu jer jedino sebe mogu uspoređivati, da budem slikovit, sa sobom od jučer ili prekjučer. Tražite više od sebe, pozitivna drskost je više nego dobrodošla, a iz nje dolazi i do preuzimanje inicijative i, na kraju, do odgovornosti da se proba nešto više napraviti, bez obzira na ishod. Jednom riječju – hrabrost. Jedan gol možete zabiti na milijun načina i pisat će se 1:0, ali, da budem banalan, ona gospođa sa sedmog kata je vidjela da je ovaj ovdje elegantno zabio gol, s osmjehom na licu, a onaj tamo ni sam ne zna kako. I tu je razlika. Možete igrati kao “Barcelona”, a možete igrati kao 16. liga, da karikiram. Sve se može, pitanje je što od toga igrač sam želi uvidjeti, a onda na tome i raditi. Na istu samokritičnost potičem i djecu. Ja im kažem, slikovito, tisuće primjedbi, a oni meni kažu – ali tri smo stvari ipak napravili dobro! Pozdravljam stav, ali s tim se stavom ostaje na istom levelu, a ti si prijatelju došao na individualni da bi prešao taj level, kaže Modrić.
– Imao sam slučaj, npr. igrača koji bi loptu dao umjesto da s njom krene u otvoren nebranjen prostor. Bila je velika “borba”, ali u 2 – 3 tjedna to se razvilo i sada mu je ulazak u sredinu prostora kao, kako se kaže, vodu piti. Samo o njima, našim igračima, o njihovoj inteligenciji, koncentraciji, htijenju i odlučnosti ovisi koliko će brzo uhvatiti pojedini element. Po meni, nema nemogućega i nesavladivoga, a uzevši u obzir da sve mjerimo vremenom, svatko tko radi na sebi, prije ili kasnije dođe do točke preokreta, a tada je sve moguće, zaključio je Modrić za kraj.
Zinedine Zidane zbog stila igre, feelinga za osjećaj igre u igri, doslovno tako :).
Zidane je nogometaš koji ukazuje na to koliko je u nogometu važno razmišljanje. Noge “samo” materijaliziraju misli na terenu.
Najveća vrijednost nogometa?
Igra – zabava, druženje, radost, univerzalnost nogometnog “jezika” u cijelome svijetu (poput plesa).
Želja za “Rijeku”?
Što bolja u prvoj HNL uz čestitke na svemu do sad, uključujući i europske nastupe.
Top tri nogometaša svih vremena?
Zidane (mozak), Ronaldinho (srce), Maradona (nogometna strast).
