Uoči finala Kupa koje na Poljudu u četvrtak od 19 sati igraju Hajduk i Rijeka, Index.hr podsjeća kako je počelo rivalstvo navijača ovih klubova, koje je kasnije preraslo u mržnju. Nasilje navijača obilježilo je i jesenski Jadranski derbi u HNL-u, Rijeka – Hajduk (2:3) na Rujevici, ali tako je i prije devet godina bilo na Kantridi, prije osam u Dugopolju i prije pet godina na Poljudu.
Gdje god i kad god igraju Hajduk i Rijeka, Torcida i Armada posežu za žestokim verbalnim, ali i fizičkim nasiljem, koje ukrade šou igračima, igri i utakmicama ovih klubova te je u pravilu glavna tema nakon derbija. Ovakvi događaji na terenu, tribinama i u ložama stadiona na kojima igraju Hajduk i Rijeka nažalost već odavno nisu novost. Točnije, to nisu već 35 godina.
Veliko rivalstvo, koje nerijetko prerasta u ništa manju mržnju, počelo je 1987. Tada su finale Kupa, ali maršala Tita, kako se službeno zvalo natjecanje, za trofej na Stadionu JNA igrali rivali iz Jadranskog derbija, u tom desetljeću najbolji hrvatski klubovi u Jugoslaviji.
Početak i kraj sezone 86./87. obilježilo ružno rivalstvo Hajduka, Rijeke i njihovih navijačkih skupina
Hajduk i Rijeka uvijek jedni protiv drugih pružaju najbolje, a posebno od 9. svibnja 1987. Utakmicom kojom je okončana sezona 1986./87. dodatno je produbljeno nezdravo i ružno rivalstvo Hajduka, Rijeke i njihovih navijačkih skupina koje traje i danas, a obilježilo je početak spomenute sezone Jugolige.
Nenad Gračan, tada 23-godišnjak i veliki as Rijeke i jugonogometa, u ljeto ’86. razbjesnio je navijače matičnog kluba kad je za 250 tisuća njemačkih maraka prešao u Hajduk. Ždrijeb je htio da u 1. kolu prvenstva Hajduk pojačanje predstavi upravo pred nosom onih od kojih ga je oteo, a “izdajnika” Gračana, dojučerašnjeg idola, dočekali su zvižduci, uvrede Kantride, kao i transparent “Neno, ča te ni sram?”.
Zašto su baš 80-ih Hajduk i Rijeka postali veliki rivali?
Ovdje ćemo zastati i podsjetiti da rivalstvo Rijeke i Hajduka, a posebno njihovih navijača, do ovog trenutka nije bilo tako veliko, u svakom slučaju ni približno kao danas, ali Gračanov transfer iz Rijeke u Hajduk i posebno ružan događaj na njegovu debiju za Splićane, na stadionu na kojem je odrastao, promijenili su situaciju i obilježili početak rivalstva, čije smo scene od tada, nažalost, često gledali.
Sredinom 80-ih Dinama nije bilo nigdje, dapače, jedne sezone borio se za opstanak, a u to vrijeme najbolji hrvatski klubovi u bivšoj državi bili su Rijeka i Hajduk. Dinamo pet godina nije uspio izboriti Europu, a Riječani i Splićani u isto su vrijeme gledali kako se njihovi klubovi bore za nacionalne trofeje i osvajaju ih, dok su u eurokupovima na Kantridi i Poljudu padali Real i Tottenham.
Bombarder slomio Doktora. Kamenovano vozilo hitne pomoći koje je ozlijeđenog igrača prevozilo s Kantride
Zato je prelazak Gračana u Split podignuo neusporedivo više prašine nego, primjerice, onaj braće Sharbini, a povratak na Kantridu u 1. kolu sezone 1986./87., i to nakon što je svojima zabio gol uzvrativši na uvrede, donosi mu brutalan start Mladena Mladenovića koji mu je slomio nogu.
“Bombardera s Kvarnera”, kako ga je prozvao legendarni radijski reporter Ivo Tomić, nakon toga će neko vrijeme zvati Mesar, a Gračan, kasnije trener obaju klubova za koje je igrao, tek je dvije godine nakon oporavka opet zaigrao i ostvario solidnu karijeru, no zbog teškog loma noge nije napravio ni blizu ono što je stvarno mogao i zbog čega su ga zvali Doktor.
Gračanovim lomom noge započelo je nezdravo i ružno rivalstvo dvaju klubova i njihovih navijačkih skupina (vozilo hitne pomoći koje je Gračana odvozilo s terena Kantride bilo je kamenovano), koje će se dodatno produbiti krajem te sezone u Beogradu na finalu Kupa maršala Tita, piše Index.hr
Beogradski obračun klubova s hrvatskog Jadrana u najnapetijem finalu Kupa
U najnapetijem finalu Kupa Jugoslavije Hajduk je poveo Asanovićevim golom iz penala, a Rijeka pet minuta prije kraja regularnog dijela izjednačila nakon greške golmana Pralije. Tada počinje neviđena drama.
Joško Skoblar radi last-minute zamjenu golmana pred raspucavanje penala i, kao i u polufinalu Kupa protiv Crvene zvezde, umjesto Pralije na Hajdukova vrata šalje Zorana Varvodića Ramba, specijalista za jedanaesterce.
Nakon maratona penala, koji su se protegli do kasno u noć jer se izvodilo čak 11 serija, Hajduk rezultatom 9:8 osvaja trofej zahvaljujući upravo Rambu koji spektakularno okončava ovu nepreglednu seriju penala.
Mauru Ravniću, suparniku s Rijekina gola, prvo brani penal, zatim mu ga sam zabija, da bi obranom i udarca Roberta Paliske Hajduku donio trofej i završio na južnoj ogradi Partizanovog stadiona s razdraganom Torcidom. Sutradan je na splitskoj Rivi dočekan vlak s navijačima koji su u procesiji s pokalom hodočastili do Poljuda i ondje ga pohranili u trofejnu dvoranu.
Otad je hajdukovcima Rijeka “srpska”, kao što je i Riječanima Hajdukov Kup
Nasuprot tome, samo one četiri tisuće navijača Rijeke, koji su se šutke i ogorčeni vlakom vraćali kući iz Beograda, znaju u kakvoj su depresiji obilježili rođenje svoje navijačke skupine.
Torcidaši im otad zamjeraju što su Armadi na beogradskom “porodu” podršku na sjevernoj tribini Partizanova stadiona protiv Hajduka i Torcide davale Delije, dok Riječani i danas tvrde da je Hajduku taj trofej darovao, a njima oduzeo Beograđanin Zoran Petrović, tada daleko najbolji i međunarodno najugledniji jugoslavenski sudac.
Petrović je doista bio igrač više za Hajduk u finalu jer mu je dosudio nepostojeći penal iz kojeg je Asanović donio vodstvo, nakon čega je propustio dosuditi očiti penal za Rijeku. “Petroviću, čeka te Armada, netko će da strada” jedan je od poznatih grafita.
Oni su godinama na riječkim fasadama upozoravali da rane iz beogradskog finala Kupa i mržnja prema Hajduku nisu prošle, kao ni prema njegovu beogradskom pomagaču, koji je uostalom za dijeljenje “pravde” u finalu Kupa kažnjen suspenzijom na tri utakmice.
Delije su navijale s Armadom, Hajduku je beogradski sudac Petrović penal darovao, a Riječanima ga uskratio
Od tada je u hajdučkoj mitologiji Rijeka postala srpska, a Armada – Delije. Igralo se u Beogradu, na Partizanovom stadionu, navijači Hajduka bili su na južnoj, a Riječani na sjevernoj tribini. Kao i svake godine, predigra finalu Kupa bilo je finale natjecanja u juniorskoj konkurenciji, koje je tada igrala Crvena zvezda i nakon kojeg su na sjevernoj tribini ostali njeni navijači Delije.
Prema verziji navijača Hajduka, Riječani se tada ujedinjuju sa zvezdašima i finale Kupa provode zajedno navijajući s Delijama protiv Hajduka, dok Riječani tvrde da to nema veze s istinom i da su zvezdaši samo ostali na tribini provocirajući Torcidu, koja je njima bila puno veći rival u odnosu na tek osnovanu i malobrojniju Armadu.
Koja god od ovih verzija bila stvarna, istina koju priznaju svi koji su gledali to finale je neosporna – Hajduk je taj Kup protiv “srpske” Rijeke osvojio zahvaljujući srpskom sucu Zoranu Petroviću.
Objašnjenja kako su Delije na Armadinoj tribini ostale s predigre na istom mjestu – finala juniorskog Kupa između Zvezde i Veleža – kao i ono da je Petrović ničim izazvan navlačio za Hajduk, nikoga nisu zanimala i nesnošljivost između navijača riječkog i splitskog kluba, posebno između njihovih navijača, samo je bujala.
“Jugoslavenski Heysel” za dlaku izbjegnut ’88. na Kantridi
Odnosu Rijeke i Hajduka neće pomoći ni to što će u sljedećem prvenstvu, u jesen ’87., opet jedan igrač Hajduka slomiti nogu na utakmici protiv Rijeke. Franku Bogdanu to će se dogoditi na Poljudu. Ipak, najstrašnije scene na utakmicama Rijeke i Hajduka odigrat će se tijekom prvenstvene utakmice na Kantridi u prosincu 1988. Oporavljeni Gračan opet je predvodio Hajduk, sada kao kapetan, ali ovaj put lomova nije bilo na terenu, nego na tribinama.
Samo slučajnošću izbjegnut je “Jugoslavenski Heysel”, kako su tada pisali mediji. Torcida je bila iznimno brojna na tom gostovanju, u Rijeku je doputovalo gotovo 1500 navijača Hajduka, a nakon dolaska na riječki željeznički kolodvor put do stadiona počeli su masovnim klečanjem i molitvom na platou ispred Kapucinske crkve na Žabici.
Torcida klečala i molila se pred crkvom na Žabici, ali su se na Kantridi hodočasnici preobrazili u divlju rulju
Hodočasnici će se, međutim, na stadionu preobraziti u nešto potpuno suprotno. Svijeće s kojima su se molili ispred crkve zamijenili su raketama i bakljama, koje su večer prije zakopali u grmlju kod ulaza na gostujuću, istočnu tribinu.
Jadranski derbi od prije 34 godine, kada tek srećom nitko nije poginuo, prilično podsjeća na onaj od prije devet godina – potkraj prvog poluvremena nekoliko pripadnika Armade dotrčalo je do ograde koja dijeli Torcidu od ostatka gledatelja i bacilo nekoliko baklji na goste.
Kao što je Torcida 2013. na kanonadu kamenja uzvratila bakljama, tako je i na ovaj napad odgovorila jurišem više stotina svojih pripadnika na ogradu koju su čuvali tri policajca i njihov pas. Torcidaši su srušili ogradu i zamalo pregazili policajce, koje je, kao i izravni sukob navijačkih skupina, spasio tek dolazak policijskog pojačanja.
Kao i na utakmici prije devet godina, između zaraćenih strana bili su gledatelji s malom djecom, koji su također mogli teško stradati u stampedu i uzajamnom gađanju navijača i policije koje je uslijedilo.
Užas pod stijenama – juriši kroz ogradu, vatre, eksplozije, kamenovanja iz blizine
Pripadnici Torcide su zaustavljeni u pokušaju prodora prema Armadi, a teško je i zamisliti što bi nastalo u frontalnom sukobu oko dvije tisuće domaćih s 500-tinjak manje gostujućih navijača. Iako je policija jedva spriječila juriš gostiju prema zapadu Kantride, navijači Hajduka su prodrli u teren, odakle su teškom mukom vraćeni na tribine.
Kada su vidjeli da je spriječen njihov izravni okršaj, navijači prelaze na dvoboj “dalekometnim topništvom” – bakljama, kamenjem, topovskim udarima, pri čemu su najveći broj projektila dobili policajci, dok su posebno jezive rane bile one koje su gledatelj i fotoreporter dobili od raketa.
Raketom gledatelju slomljena i spaljena ruka, fotoreporter pogođen u lice jedva preživio
Među desecima nastradalih, po težini ozljeda isticali su se ovi slučajevi: Stevo Pipunić, nogometaš Orijenta koji je na utakmici bio kao gledatelj, pogođen je raketom u lijevu ruku, koja je od siline udarca teško opečena i slomljena na dva mjesta. Petar Grabovac, fotoreporter Novog lista, pogođen je raketom u lice na svom radnom mjestu.
To mu se dogodilo dok je fotografirao pokušaje navijača Hajduka da probiju ogradu koja ih je dijelila od Armade. Dobio je teški potres mozga, a s terena je iznesen obliven krvlju. Živko Kožul, policajac koji je zapovijedao osiguranjem na dijelu stadiona na kojem je bila Torcida, u pokušaju da spriječi proboj gostujućih navijača, pogođen je kamenom u glavu i teško ozlijeđen.
Jednako je prošao i njegov kolega Dragan Starčević. Nakon utakmice s tartan staze i oko igrališta skupljeno je par stotina kilograma kamenja, koje su navijači bacali jedni na druge i na policajce, a bilo je primjeraka teških i po dva kilograma.
Policijski izvještaj: Narkoman iz Torcide ugrizao psa
Posebno bizarni bili su policijski izvještaji, u kojima je pisalo kako su par desetaka privedenih navijača gostiju registrirani narkomani, od kojih je jedan ugrizao psa (?!). Kao još jedan kuriozitet istaknimo da je nakon utakmice “mladi riječki milicioner, vodič pasa, u strahu od side zatražio analizu krvi”.
Spomenuti čuvar reda nije se bojao da je tim ugrizom zaražen njegov četveronožni suborac, nego je on sam ozlijeđen u Torcidinom pokušaju proboja tribine kad mu je netko iz mase u butinu zabio iglu za injekciju. S obzirom na da to je “u toku obrade ustanovljeno da je među pripadnicima Torcide bilo više narkomana (a nekoliko ih je završilo i na riječkoj psihijatriji)”, pripadnik riječkog “K-9” ništa nije htio prepustiti slučaju.
Armada i Torcida od Jugolige se oprostili još jednim divljačkim okršajem na Kantridi
Dvije godine i dva mjeseca poslije, u siječnju 1991., također u riječkoj utakmici ovih rivala, opet neredi, juriš i raketiranje između dviju skupina. Posljednji prvenstveni dvoboj Hajduka i Rijeke u prvenstvu Jugoslavije opet je donio divljačke ispade na tribinama.
Ovaj put članovi Armade su nakon velike bakljade, koju su priredili na svom zapadu, krenuli na juriš prema Torcidi na istoku, ali srećom, do neposrednog kontakta nije došlo, nego je sve završilo na gađanju bakljama preko “rupe” na sjevernoj tribini, piše Index.hr
