Osobno bih volio sresti osobu koja je bez ikakvih ustručavanja kazala kako će naša reprezentacija proći u polufinale Europskog prvenstva nakon događaja u utakmici sa Francuskom. Gotovo nemoguća matematička teorija se pretvorila u stvarnost i odvela ovu generaciju u još jednu borbu za medalje!
Piše: Christian Brozović
Dugujem ispriku cijelom stručnom stožeru i tim dečkima u „kockicama“. Ako se ikad bude snimao film ili pisala knjiga o ovim događajima, naslov će biti „Čudo iz Krakowa“ – jer čuda su od jučer službeno moguća i dokazana. Jučerašnji dan na smotri najboljih momčadi „starog kontinenta“ će ostati zapamćen kao najzanimljiviji i najnevjerojatniji trenutak u povijesti rukometa kojeg poznajemo. Da će u jednome danu velika Danska pokleknuti pred desetkovanom Njemačkom, pa zatim Francuzi olako izgubiti od Norvežana, a na kraju, kao šlag na torti, Hrvatska deklasirati domaćina sa 14 razlike…pa koji „nostradamus“ je mogao predvidjeti tako nešto!
Kako se kaže: „Dajem ruku u vatru“ da ne postoji rukometni ekspert koji je računao na ovakav rasplet i parove polufinala. Ako zanemarimo utakmicu Francuske i Norveške koja je sama po sebi veliko iznenađenje i ako se fokusiramo samo na utakmicu Poljske i Hrvatske, ono što se dogodilo 28. siječnja 2016. godine je povijest rukometa koja će ostati zapisana u analima svjetskog sporta. Iako je sama pobjeda nad domaćinima pred 15.000 grlatih navijača predstavljala veliki izazov, tih 11 pogodaka zaostatka je bio gotovo pa nedohvatljivi san.
Osobno, vaš autor je nakon potopa Karabatića, Omeyera i ostalih od strane mladih Norvežana priželjkivao barem utakmicu „na nož“ pa neka se sve završi sa pobjedom. Dobio sam utakmicu koju ću prepričavati nekim budućim generacijama rukometaša i „klinaca“ koji će učiti o rukometu u Hrvata.
Mirza Džomba je dobro ustvrdio kada je kazao da je ovo vjerojatno najbolja utakmica u povijesti hrvatske rukometne reprezentacije. Naslovnice, što domaće, što strane vrište o nevjerojatnom podvigu rukometaša u „kockicama“ koji su ne samo nadoknadili 11 pogodaka minusa već pobijedili pretendenta za naslov prvaka sa ogromnih 14 golova razlike i plasirali se tako u polufinale – a upravo njih ostavili bez borbe za medalju. Nestvarno je zvučalo tih 37:23 na kraju utakmice, kao da je netko podatak izvukao iz svojih najljepših snova.
Mi smo utakmicu gledali usred rukometnog treninga na omanjem TV prijamniku. Moja momčad je prolijevala litre znoja po parketu, a struka je promatrala da li će se izabranici Željka Babića barem pobjedom oprostiti od ovog Europskog prvenstva. Doživjeli smo svi zajedno ekstazu pa se i sam rukometni trening prekinuo kako bi se proslavio „hollywoodski“ ulazak u polufinale. Polufinale u koje ni ja, ni vi, pa gotovo nitko nije vjerovao. Čak su i igrači imali spremne stvari za povratak u Wroclaw kamo će se razigravati za poredak od petog do osmog mjesta.
Ovime moramo odati priznanje njima, igračima koji su sve ovo na nemogući način podnijeli. Stručnom stožeru se moramo ispričati na nedostatku vjeru u njihov rad, a navijačima možemo poručiti kako mogu mirno na počinak jer sutra Hrvatska ide po novo finale. Što god rekli i koliko god ih kudili, dečki su uspjeli i možemo im samo čestitati. Bravo Hrvatska!!!
