Piše: Tatjana Udović
Riječanin Dennis Jakus sportaš je s cerebralnom paralizom, no unatoč tjelesnom oštećenju aktivniji je od mnogih svojih sugrađana – bavi se plivanjem, boćanjem i terapijskim jahanjem! Razgovarali smo s njim kako bi vam otkrili što ga motivira, pokreće, raduje…
Aktivan si član Udruge osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka. Kako je rad Udruge utjecao na tebe?
– Član sam Udruge još od malih nogu, prije pete godine života. Mama me učlanila s ciljem da dobije što više informacija kako me uključiti u socijalizaciju, rehabilitirati i na što više načina aktivirati budući da sam uvijek bio “zvrk” i još uz to dijete s teškoćama u razvoju, s dijagnozom cerebralne paralize – tetrapareze spastica.
Upoznali smo puno djece i roditelja sa sličnim iskustvima i zbog toga mislim da je vrlo pozitivno postojanje ovakvih udruga. Upoznajemo se, izmjenjujemo iskustva i stavove i u slučaju nas invalida, nažalost, sami razmjenjujemo spoznaje o našim pravima i trenutnim aktualnostima jer u našoj državi to sve još uvijek „šteka“. Zato smo tu mi, naši roditelji i udruge, da se povezujemo. U našoj Udruzi osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Rijeka djeluje puno radionica za članove i prijatelje. Ja sam pohađao glazbenu radionicu jer obožavam glazbu i volim pjevati. Učio sam u Udruzi engleski i talijanski jezik, dok sam pohađao četvrti i peti razred osnovne škole. Kako sam zbog škole i rehabilitacije, točnije terapije – u što je u to doba spadalo plivanje – bio jako zauzet, opredijelio sam se za sport što mi je u svakom slučaju potrebnije. Trenutno dolazim, kad god mi raspored dozvoli, na manifestacije i događanja vezana uz Udrugu. Moja mama aktivno prati događanja i pomaže u radu Udruge. Odazovemo se na svaki poziv, a kad god nam treba pomoć ili informacija skočimo do Udruge i popričamo međusobno jedni s drugima.
Počeo si se baviti sportom. Plivanje, terapisko jahanje, boćanje?
– Raspored mi je postao potpuno ispunjen: škola, rehabilitacija, terapijsko jahanje, zadaća, Udruga, radionica, bazen… No plivanje je sport kroz koji sam se mogao dobro razgibati. Naime, većina osoba s cerebralnom paralizom uglavnom sjedi, pa nam je zato potrebna potpuna suprotnost – stalno kretanje koje je jedino moguće u vodi. Uz upornost i podršku moje majke, proplivao sam s tri godine. Ona je u Udruzi zatim čula za terapijsko plivanje i već 2005. godine, sa 7 godina, sam postao član Plivačkog kluba “Forca” gdje sam plivao isprva na malom bazenu kroz igru i terapijske metode halliwick i sherill te bobath metodu, koje su meni i mojoj majci vješto pokazivali stručni fizioterapeuti, većinom volonteri. Plivanje mi je danas najdraža i najvažnija terapija. Od srca im hvala!
Godinama, povremeno terapijski i jašem. Mislim da sam već obišao sve moguće terapijske udruge na našem području, kojima se ovim putem zahvaljujem. Započeo sam s terapijskim jahanjem vrlo rano. Konja sam se tada još bojao, a sada ih, naravno, obožavam. Započeo sam s jahanjem kod gospodina Maršanića u Konjičkom klubu Vodičajna. Jahanje je od velike pomoći osobama s cerebralnom paralizom, kako psihološke tako i fizičke. Ja, kao jaki spastičar to jako dobro znam, jer da ne jašem, moguće je da bi mi se kukovi i koljena potpuno “stopili” i u tom slučaju se ne bih uopće mogao pokrenuti. Plemeniti konj mi pomaže u istezanju svojom širinom i gibanjem. Na taj način spajam korisno s ugodnim uz pomoć vrijednih volontera. Trenutno odlazim na terapijsko jahanje odmah poslije škole, jednom tjedno u Klub za dresurno jahanje osoba s invaliditetom “Pegaz”.
Krajem 2011. godine započeo sam i s boćanjem. Boćanje me zainteresiralo zbog vježbe koordinacije i fine motorike. Kroz ovaj sport, mi, osobe s cerebralnom paralizom, učimo se, osim motorike, koncentraciji i razmišljanju.
Uspjesi u Plivačkom klubu “Forca“?
– Nakon što sam se osamostalio u vodi i savladao osnovne metode disanja, prešao sam na veliki olimpijski bazen, pa onda i u natjecateljsku grupu. Godine 2012. započeo sam s natjecanjima i treninzima po pet do šest puta tjedno. Također, imamo i suhe treninge istezanja i teretanu. 2013. godine osvojio sam i prve medalje na Otvorenom državnom prvenstvu u Splitu kada sam osvojio srebro i broncu. Nakon toga uslijedila su brojna natjecanja i priznanja.
Kako plivanje utječe na zdravlje?
– U vodi sam potpuno opušten. Čak i hodam kada dotaknem dno. Mogu skakati, roniti, okretati se…. Neopisiv je to doživljaj – biti samostalan u kretanju. Van vode to ne mogu. Voda za mene predstavlja mogućnost života kakvog sam trebao imati. Od kada plivam ojačao sam tijelo. Opušteniji sam i smireniji.Ojačao sam imunitet. Imam više samopuzdanja i manje strahova. Uz plivanje se ispušem, opustim, a ujedno i razgibam.
Također si član i Bočarskog kluba za osobe s invaliditetom “Pulac“?
– Krajem 2011. godine sam započeo s treninzima boćanja od dva sata tjedno, odmah nakon škole. Nakon redovitih i poučnih treninga 2012. sam već bio junior u natjecateljskoj grupi s obzirom da su u Klubu prepoznali moju želju i strast za boćanjem. Boćam s guštom, jačam moždane valove, razvijam ih, a mogu se pohvaliti i da sam na prvom najtecanju za Klub kao junior na Otvorenom državnom prvenstvu za mlade u Zagrebu osvojio prvo zlato.
Natjecanja?
– Kao plivač nastupao sam na više Međunarodnih mitinga u Austriji i Sloveniji, Otvorenim državnim i regionalnim prvenstvima svake godine te festivalima plivanja kao i na našim domaćim riječkim događanjima poput dana sv. Vida, Primorjaških mitinga i raznih plivačkih natjecanja i humanitarnih akcija. Izdvojio bih ovogodišnji nastup na Europskim igrama mladih u Varaždinu, što je za mene bio prvi nastup za reprezentaciju i velika čast – biti odabran među najboljim plivačima iz Hrvatske ali i cijele Europe. E, to je za mene uspjeh!
Iskoračio sam tako i u boćanju. Uz uspješne nastupe na Državnom prvenstvu za mlade, Otvorenom regionalnom prvenstvu i Božićnim turnirima, dobio sam čast da me odaberu i za reprezentaciju boćanja za Europske igre mladih u Varaždinu. No nažalost, kako to nisam uspio uskladiti s plivanjem, boćanje sam na tim igrama propustio.
Nadam se da ću i dalje uspijevati u jednom i drugom jer volim oba sporta, a trudit ću se da budem sve bolji. Mislim da bi to trebali i svi ljudi općenito, a pogotovo djeca s teškoćama i osobe s bilo kakvim invaliditetom.
Uspjesi?
– Uspjeh? Za mene je uspjeh sve ono što nas miče s mjesta, na bolje. U bilo kojem pogledu. Ja sam za sada uspio jer sam kao osoba s cerebralnom paralizom polupokretan, dok se mislilo da ću biti potpuno nepokretan. Samostalniji sam, mada me i dalje mama njeguje i puno mi pomaže. Uspio sam, jer imam oko sebe one koji me vole te aktivnosti koje me ispunjavaju. Ali, ništa bez napornog rada i dobre organizacije, kao i pomoći najbližih. Uspjeti mogu svi, samo ako žele. Ja želim, mogu i hoću. Koliko? Nije bitno u kojoj mjeri, samo da je to uspjeh. Važno je truditi se.
– Odlično pitanje. Hvala na njemu. Prvenstveno, nemamo dovoljno terenera, a i oni koji nas treniraju, većinom to rade na volonterskoj bazi.
Najveći problem je prijevoz za osobe u kolicima. Ne samo u sportu nego općenito. Postoje kombiji, prijevoznici pa i taxi, no mislim da je stvar u lošoj organizaciji. Mnogi roditelji bi vodili djecu na razne aktivnosti, no nemaju mogućnosti zbog prijevoza. Ni ja ne bih sve uspio da me mama ne vozi od jutra do sutra. Mislim da bi se trebalo dobro poraditi na sustavnoj organizaciji i platiti ljude da rade s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom. Nadam se da krećemo na bolje po tom pitanju.
[highlight]
Tvoj pogled na život?
Život nije igra već borba u koju smo bačeni i svatko sam bira svoju strategiju. Moja strategija je: uzmi, zgrabi, daj, ne popuštaj i ne propuštaj, ne saginji glavu bez obzira što nekad ne uspiješ. Gledaj ravno i misli pozitivno! Sve je ostvarivo…
[/highlight]
