‘Jutro nakon poraza je najteže biti trener. Lako ti pod tim adrenalinom i zaspeš nakon izgubljene utakmice. Popiješ svoj Normabel, ja na njemu funkcioniram. To mi je najbolji prijatelj na svim natjecanjima, ali jutro je uistinu teško. I zbog toga mrziš bit trener. Kad si svjestan da je nešto prošlo ružno da nisi ispunio svoje nikakve ambicije, želje i tako tako da su jutra ružna nakon poraza, ali znaju biti lijepa nakon pobjede’, poručio je Tucak
Hrvatska je prvak svijeta, a on je najtrofejniji hrvatski izbornik. Svjetska i europska, zlata, srebra i bronce, nema čega nema u njegovom ormaru, samo u zadnji mjesec i pol dana Hrvatsku je doveo do dvije medalje. U RTL Direktu gostovao je Ivica Tucak.
Nećemo početi s vaterpolom. Moramo početi s nogometom. O tome svi pričaju već zadnja dva-tri dana. Trese nas nogometna afera. Pitanje ovog ofsajda me zanima. Meni se čini da je to genetski predodređeno kako ljudi vide taj ofsajd. Ovaj na utakmici Varaždin-Hajduk, vidjeli ste sigurno tu snimku. Je li bio ofsajd ili nije?
“Moram biti iskren da niste dobili dobrog sugovornika u tome. Nisam iskreno gledao jer sam bio na Jahorini. Nisam pratio, ali jučer sam bio u jednom društvu na druženju sa Zlatkom Dalićem pa mi je on rekao otprilike o čemu se radi. Trebao je biti i Marijan Kustić, moj prijatelj, ali nije došao. Imao sam nekakvu privatnu zabavu, tako da nešto sam načuo, ali iskreno slabo to pratim.”
Nakon što se dogodio ovaj skandal s curenjem snimki razgovarali smo jučer s legendarnim sportskim komentatorom Božom Sušecom. On je rekao da je sport u kojem se najlakše namještaju utakmice vaterpolo. Je li stvarno tako i zašto je tako?
“Pa evo ne znam. Prvi put to čujem da se namještaju i ne znam ima li ih uopće namještenih. Iskreno, sad mi je prva. Baš ću i Božu pitati o tome, ali možda je mislio i aludirao na to da je sport koji je pun kontakta, sport kojem vi nemate sekundu vremena za odmor i to sucu daje mogućnost da dosudi i ovako i onako. To je jedan problem vaterpola. To mi već godinama znamo i govorimo, ali da su, s obzirom na to namještene neke utakmice, to sad uistinu prvi put čujem.”
Nećete vjerojatno biti oduševljeni baš ovim pitanjem, ali svi su raspravljali oko toga dočeka koji vam nije napravljen u Zagrebu nakon što ste postali svjetski prvaci. Zanima me jeste li se vi uvrijedili na to i koji je uopće vaš sentiment prema tome?
“Ja sam dobio pitanje na onom jednom malom, toplom i lijepom dočeku koji je bio u zračnoj luci i pitanje mislim čak od novinara Vaše televizijske kuće na koju sam odgovorio na što sam odgovorio i iza toga stojim. E sad, što se tu desilo? Meni je zasmetalo nakon toga da mi postajemo predmet nekakvih dnevnopolitičkih obračuna. Mislim da to nismo zaslužili, niti nam to treba. Tko je pogriješio? Zašto se to nije desilo? Gledajte, praksa nekakva postoji. Ne možemo pobjeći od nje. I ja sam doživio to 2011. godine kad smo bili svjetski prvaci i kad smo došli iz Budimpešte i uistinu je bilo veličanstveno. Ono što meni smeta je da ste na neki način nemajući sluha za to, a tko je promašio tko je napravio grešku – teško mi je u istinu reći i ne želim se više ni bavi s tim. Ono što mi je žao da ljudima koji vole hrvatski sport, koji vole hrvatsku državu nije omogućeno da to proslave sa svojim junacima u tom trenutku. Da dođu sa svojom djecom na taj Trg da zapjevaju, plješću. To je nešto što je lijepo i to mi je bilo žao. Iskreno, mislim da je napravljena velika greška. Jučer sam šetajući Šibenikom naletio u šetnji na bivšu gradonačelnicu Grada Šibenika, gospođu Nedu Klarić koju nisam vidio ne znam koliko i koja kaže ‘Ivice, toliko ste mi uljepšali život’. Ali to vidiš da je iz srca. Tako da mi je žao da ljudi nisu imali priliku. Bila je nedjelja, predivan dan. Sigurno bi bilo da ne deseci tisuća, nego stotine tisuća ljudi…”
Očito je netko u Gradu Zagrebu pogriješio. Tih dana poslije zasmetalo mi ovo što ste Vi sami rekli, to neko licemjerje. To se koristilo u dnevnopolitičke svrhe. Kao da je svima odjednom vaterpolo broj jedan najvažnija stvar na svijetu.
“I ja sam to isto osjetio uistinu. Ja se trudim, koliko god mogu da ne pratim dnevna-politička zbivanja jer me to uistinu ne interesira. Imam svoj nekakav svijet u kojem nastojim funkcionirati, ali sam primijetio da je to bilo uistinu: ‘Pogriješio se ti, Vi, napisali ste dopis ovamo, otišao je na nižu razinu, višu razinu. Hajdemo to zaboraviti. Mislim da nije, da nije bilo lijepo zbog ljudi koji vole hrvatsku državu i hrvatski sport, a ima ih puno.”
Imate više medalja nego ijedan drugi hrvatski izbornik. Međutim, nije vam dosta. Koliko shvaćam od Olimpijskih igara ne odustajete.
“Ja sam uistinu ponosan na sve što sam napravio zajedno sa svojim momcima do sada i to su sjajni rezultati. Međutim, nedostaje mi olimpijsko zlato. Svjetski prvak sam dva puta, viceprvak svijeta, da ne nabrajam, europski prvak, europski viceprvak, imam olimpijsko srebro. Igrao sam olimpijsko finale u Riju, izgubio tu utakmicu i znam kako je bilo teško. Prvo doći na Olimpijske igre je san svakog sportaša, a onda kad dođete u finalnu utakmicu u borbu za zlatnu medalju pa je ne osvojite… A to je moj životni san. Zbog toga se bavim sportom. Volio bih to čim prije. Ajde da još relativno nisam stari trener da još ima vremena, ali čim prije bih to volio, Volio bih to s hrvatskom reprezentacijom. Naravno, to mi je san.”
Jako je zanimljivo bilo ono kad ste rekli da Vam je i Zlatko Dalić kazao da je najgore jutro nakon poraza biti trener. To je bilo, pretpostavljam, nakon ovoga u Zagrebu Europskog prvenstva…
“To je bilo nakon Španjolske, da. Bili smo zajedno u jednom restoranu u polutužnoj atmosferi i kao slavimo. Slavimo srebro, a ono nije nikome ni do priče. Zlatka jako cijenim, prijatelji smo. Jučer smo se, kažem, družili. Da, to je istina. To je definitivno. Lako ti negdje pod tim adrenalinom i zaspeš nakon izgubljene utakmice. Negdje popiješ svoj Normabel, ja na njemu funkcioniram. To mi je najbolji prijatelj na svim natjecanjima, ali jutro je uistinu teško. I zbog toga mrziš bit trener. Kad si svjestan da je nešto prošlo ružno da nisi ispunio svoje nikakve ambicije, želje i tako tako da su jutra ružna nakon poraza, ali znaju biti lijepa nakon pobjede.”
Još jedna stvar mi je ostala u pamćenju koju ste rekli da nema nikakve koristi ni od ove zlatne medalje, ni od ove srebrne ako to ne privuče mlade i djecu na bazene. Očekujete li da će se to dogoditi? I zapravo, je li uopće država ovdje podupire sport ili samo podupire medalje?
“Definitivno stojim iza toga. Što će ti medalja? Ona će proći, stoji u nekakvoj ladici, kao nekakva statistika za neka buduća vremena. To je potpuno nebitno. Ono što je bitno da svaka medalja privuče djecu u sport. To je poruka sporta, to je poruka te medalje. Ja sam rekao, onaj fenomen koji se desio u nogometu 2018. godine u Rusiji je nešto što je nevjerojatno. Toliko se djece upisalo u nogomet da su zanemarili sve druge sportove i to je bio taj bum koji žele biti Luka Modrić, žele biti Ivan Perišić, djeca to žele.”
Sad čekamo boom u vaterpolu…
“Sigurno neće na toj razini, ali sam uvjeren da hoće. Jučer razgovarajući s jednom Vašom kolegicom sam saznao da je izašla negdje slika djeteta u Šibeniku koje je na dočeku uzelo moju medalju. To je poruka sporta da djeca uđu. Hoće li će svi biti svjetski prvaci šampioni? Neće. To je sigurno, ali da su što više prisutna u sportu. To je poruka svake medalje.”
