Kronično nedostaju radnici u građevinskom sektoru, mesari, sezonski radnici…
Unatoč činjenici da su na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje krajem travnja evidentirane 118.922 nezaposlene osobe, MUP je izdao više od 21 tisuću novih dozvola za zapšljavanje stranaca, među kojima su u progresivnom porastu oni iz Nepala, Indije, Filipina, piše Slobodna Dalmacija.
Nezaposlenost 20 posto manja nego prošle godine, ali neravnomjerno raspoređena
Pogledaju li se statistički podaci o nezaposlenosti, posljednjeg dana travnja HZZ je u evidenciji imao 118.922 nezaposlenih, što je za 5,3 posto manje nego u ožujku, i 20 posto manje nego u travnju prošle godine.
Po obrazovnoj strukturi, najviše je nezaposlenih KV i VKV radnika (30,5 posto od ukupnog broja nezaposlenih). Slijede ih završeni srednjoškolci s četverogodišnjim školskim programima i(li) gimnazijom (29,4 posto), s osnovnom školom (19,4 posto) dok na nezaposlene s prvim stupnjem fakulteta i stručnog studija otpada 6,8 posto te na nezaposlene sa završenim fakultetima ili akademijama 8,7 posto.
Apsolutno najveći broj nezaposlenih je na području Splitsko-dalmatinske županije (18,6 posto ukupno nezaposlenih u državi). U isto vrijeme u Istarskoj županiji bilo je 2,4 posto nezaposlenih, a u Gradu Zagrebu njih 11,7 posto.
HZZ u travnju popunio 70% otvorenih radnih pozicija
U travnju je s popisa nezaposlenih HZZ-a zaposleno 14.565 osoba od čega njih 89,6 posto na određeno vrijeme. U istom mjesecu poslodavci su prijavili potrebe za 20.758 radnih mjesta. Ne navodi se zašto nisu uspjeli popuniti gotovo 6200 slobodnih radnih mjesta, a nema ni jednoznačnog odgovora na pitanje kako objasniti ovaj nesklad?
‘Gazda mi je obećavao jedno, a u praksi je sve bilo drukčije’
“Imam višegodišnje loše iskustvo rada na sezoni u turizmu. Gazda mi je jedno obećavao, a u praksi je sve bilo drukčije. Radila sam sve, od sobarice do pomoćne radnice u kuhinji. Nisam imala slobodnog dana u tjednu, a radni dan je u prosjeku trajao 12 sati. Spavala sam u skučenoj sobi s još tri kolegice. Dobivala sam samo dogovorenu plaću za osmosatno radno vrijeme. Plaćanje rada preko toga uredno mi je obećano, ali na kraju nisam dobila ni lipe. Bila sam prijavljena tri mjeseca na minimalnu plaću, a razliku do dogovorene dobivala sam na ruke. Prisiljena sam i ove godine na sezonu, ali sam promijenila poslodavca. Nekoliko mojih kolegica, koje su imale još gora iskustva, odustalo je. Kažu da će radije badava ležati kod kuće nego crnčiti za nikakav novac”, kaže za Slobodnu Dalmaciju jedna sezonska radnica iz Sinja.
Građevina bi bez stranih radnika sigurno propala
Među zanimanjima koja se najviše traže su ona u građevinarstvu. Jedna od većih građevinskih tvrtki na području Dalmacije, koja je izrasla iz obrta za završne radove u graditeljstvu i specijalizirala se za termofasade te proširila djelatnost na stanogradnju je “Jukić-DAM”. Ta je tvrtka među prvima posegnula za stranim radnicima.
“Bili smo prisiljeni okrenuti se izvorima gdje su još uvijek postojali bazeni donekle stručnih radnika. Prve strane radnike dovodili smo iz Bosne i Hercegovine, a potom iz Sjeverne Makedonije, Kosova, Moldavije, Ukrajine… Danas je najveći broj naših zaposlenika iz Indije, Nepala… Došli smo do toga da nam je svejedno gdje gradimo u Hrvatskoj, jer smještaj za strane radnike moramo organizirati jednako u Splitu kao i u Rijeci ili bilo gdje drugdje. Trošak i ostala logistika dođu nas na isto”, objašnjava Danijel Jukić, vlasnik tvrtke, dodajući da bi bez dovođenja stranih radnika sigurno propali.
Direktor jedne druge jednako velike građevinske tvrtke, koja angažira brojne kooperante, ne može se načuditi koliko u tim malim tvrtkama malo rade.
“Ti ljudi su otvorili male tvrtke ili obrte, naravno uz državne poticaje. Imaju po dva, tri ili četiri radnika, redom poznanika, a teško je reći jesu li ih prijavili. Oni dolaze na gradilište oko devet sati, rade tri-četiri sata i radni dan je za njih završen. Kažu da su prepuni posla. Kako ne bi bili kad posao koji bi mogli i trebali obaviti za jedan dan rade tri radna dana. Efektivno tjedno ne rade niti 20 sati. Naravno da ima pozitivnih izuzetaka, obrtnika i malih tvrtki koji su na gradilištu već u sedam sati ujutro i rade puno radno vrijeme. I zbog toga smo se okrenuli stranoj radnoj snazi. Danas ni jedna ozbiljna građevinska firma ne može bez stranaca. Plaće i ukupni troškovi stranih radnika su nam gotovo dvostruko manji. Formula je da su šefovi gradilišta i poslovođe domaći, a izravni izvršitelji stranci”, kaže taj direktor za Slobodnu Dalmaciju.
I mesari na popisu deficitarnih zanimanja
“Mene u razvoju lanca maloprodaje koči upravo nedostatak stručnih mesara, kojih jednostavno nema. U redovnom školovanju ih je vrlo mali broj. Godišnje se za zanimanje mesar u našoj županiji upisuje samo nekoliko učenika. Ta djeca uče i nauče zanat. Kako ih je nedovoljno, na tržištu se pojavljuju mesari koji su se prekvalificirali kroz tromjesečne tečajeve. Oni jednostavno nisu dovoljno stručni. Takvi umanjuju kvalitetu usluge na mesarskom panju i općenito u odnosu s mesom, pa opravdano raste nezadovoljstvo kupaca. Svima nama u interesu je zadržati kvalitetnog radnika. U mojoj tvrtki nikada nisu bile minimalne plaće. Dobar mesar uvijek je imao i imat će dobru plaću. Iako mi ova sadašnja kretanja ne ulijevaju optimizam. Cijene rastu bez kontrole i rezona, pada potrošnja, smanjuje se promet. Ako se to nastavi, ja ne znam kako ćemo osigurati novac za pristojne plaće”, kaže Jakov Lovrić, vlasnik i direktor tvrtke MEL iz Hrvaca, prenosi Net.hr.
